FORUM BOŠNJAKA CRNE GORE

Piše: Rifat RASTODER

Već sama činjenica da se u Crnoj Gori muslimani južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka i dalje izjašnjavaju na tri različita načina – najveći broj kao Bošnjaci, jedan, istina manji, procenat, kao Muslimani, a jedan kao Crnogorci islamske vjeroispovijesti – nameće i pitanje da li su oni isti narod kao i muslimani južnoslovenskog kulturološkog predznaka iz ostalih republika i pokrajina bivše SFRJ? Konačno ako i jesu - kako im je stvarno ime – Turci, Poturice, Crnogorci islamske vjere, Hrvatsko cvijeće, Srbi islamske vjere, samo Muslimani - kako su od 1971. godine identifikovani u bivšoj SFRJ, ili, pak, Bošnjaci, kako se od posljednje jugoslovenske drame naovamo već identifikuju pripadnici ovog naroda u svim bivšim jugoslovenskim republikama? O tome u feljtonu koji prenosimo iz knjige Pravo na ime, autora Rifata Rastodera, objavljene u izdanju Udruženja“ALMANAH“, 2003. godine.

Uvodna riječ autora

Koliko god apsurdna, toliko i kompleksna, ova pitanja su aktuelizovana još s početkom posljednje jugoslovenske ratne drame (1991-2001), odnosno ukupne poratne situacije u kojoj su se našli djelovi većine konstitutivnih naroda (Slovenaca, Hrvata, Muslimana, Srba, Crnogoraca, Makedonaca kao i Albanaca koji su imali status nacionalne manjine) bivše SFRJ nakon njenog raspada na više nezavisnih država. Znatan dio ovih naroda ostao je odvojen od matice naroda i rasut u više novoformiranih država. Dok su se, međutim, Srbija i Crna Gora silom oružja izborile za posebni srpski entitet u BiH, južnoslovenski muslimani u Crnoj Gori i Srbiji su izbrisani, čak, i iz Ustava. I ne samo što su izbrisani iz Ustava, nego – uprkos nesebičnoj lojalnosti i doprinosu očuvanju i obnovi crnogorskog državnog identiteta tokom čitavog dvadesetog vijeka, počev od pokušaja njegovog zatiranja nakon Prvog svjetskog rata(1914-1918), zatim ravnopravnog učešća u antifašističkoj koaliciji u Drugom svjetskom ratu(1941-1945), te zaključno sa krajnje odvažnim držanjem u odbrani državnog identiteta Crne Gore tokom posljednje jugoslovenske drame(1991-2001) podstiče se sumnja, čak i u samu, prirodnu, težnju da se očuva duhovno, kulturno i nacionalno jedinstvo sa djelovima naroda u drugim bivšim jugoslovenskim republikama. Za dodatna iracionalna podozrenja poslužila je odluka Sabora političkih, kulturnih, naučnih, i drugih javnih poslenika iz redova južnoslovenskih muslimana sa čitavog prostora bivše SFRJ, od 23. septembra 1993. godine u Sarajevu, da se, umjesto nametnutog(političkom odlukom) modifikovanog vjerskog imena – Musliman, reafirmiše tradicionalno nacionalno ime - Bošnjak. No, dok su preporuke sa ovog skupa, u BiH i ostalim bivšim jugoslovenskim republikama i pokrajinama, naišle na pozitivan odjek, te je u njima i proces navikavanja na novo-staro ime već završen, u Crnoj Gori se, istim povodom i dalje podstiču podjele i sveopšta konfuzija kod pripadnika ovog naroda. Tendencioznim napisima, u autorskoj ili formi nekritičkog prenošenja izjava i klasičnog govora mržnje, samo zbog toga što su javno izrazili uvjerenje o tradicionalnoj utemeljenosti nacionalnog imena – Bošnjak i za južnoslovenske muslimane iz Crne Gore, podmeće se maltene neprijateljstvo prema Crnoj Gori i podstiče prava hajka, čak i protiv ličnosti koji su cjelokupni politički i stvaralački kredibilitet ugradili u zaštitu prava i dostojanstva države Crne Gore i svih njenih građana i naroda. Potvrđuje se da ime generalno-naroda, zapravo, i nije suština problema. U ma kakvoj terminološkoj formi ono bilo iskazano, njegovu suštinu odredile su već i sudbina, i istorija, i većina pripadnika naroda. Konačno, svako ime, inače je samo konvencija i civilizacijsko je, pa i ovdašnje pravo da se svako kazuje kako sam osjeća i nalazi za shodno, što će reći da je i tradicionalno i civilizacijsko pravo da svako i odlučuje o svom imenu - čuva ga, afirmiše ili mijenja bez bojazni da time može ugroziti bilo koje od svojih osnovnih prava i, pogotovo, sopstveno ili autohtonost. U protivnom, to bi značilo da, recimo moj komšija i rođak iz zavičaja, Šemo, više ne postoji ili, bar, nije više ista osoba od prije neku godinu. Jer, Šemo je, ne tako davno, promijenio i ime i prezime. Tačnije, umjesto službenog imena –Semir, drugi su mu - upravo naše zajedničke komšije, kroz formu nadimka, prosto nametnule ime – Šemo, dok je svojevremno službeno upisano prezime – Hedžić(po majci Bosanki), čim je postao punoljetan, sam, tek uz moju posredničku pomoć, zamijenio prezimenom svoga oca. Šemo je, ipak, izuzev što je u međuvremnu postao zreliji, oformio porodicu i počeo da se kući , ostao isti – sa svim manama i vrlinama i kada bih drugačije ustvrdio i, pogotovu, kada bih sporio da zbog promjene imena i prezimene ili majke Bosanke, Šemo nije autohtoni Bihorac, moje komšije bi pomislile da sam se sa pameću halalio. Stoga i razjašnjenje najnovije, nametnute ili realne-svejedno, krize identiteta južnoslovenskih muslimana valja, u prvom redu, tražiti u odgovoru na pitanje: Jesu li muslimani južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka sa prostora bivše SFRJ, uključujući i Crnu Goru, uopšte narod i, nadasve, jesu li bili i ostali jedinstven narod ?Kao svjedok i sudionik aktuelne javne scene osjećam se, naprosto, dužnim da se prema ovim dilemama i sam odredim, tim što se radi o narodu kojem pripadam i što sam se i sam , samo zbog ličnog stava i uvjerenja – gotovo identično kao i 1990. godine, uoči početka posljednje jugoslovenske ratne drame, našao na meti kojekakvih novo-patriota.U tom cilju, imajući u vidu dva moguća (teorijska) modela konstituisanja nacija: etnički – naglašeniji značaj zajednice rođenja, jezika i rodne kulture, odnosno etničkih i jezičko-kulturoloških karakteristika(karakterističan za konstituisanje većine nacija u Evropi i , posebno, na Balkanu) i politički – konstituisanje nacije, zakonima, institucijama i drugim instrumentima države(Francuska, SAD i slično) a polazeći od najsvježijih statističkih podataka, ja samo skrećem pažnju na neke od činjenica koje bitno određuju svaku naciju, bez obzira na način konstituisanja. Neću se, naravno, upuštati ni u komentarisanje , ni u posebno razobličavanje nekih od aktuelnih javnih gluposti kakve su, recimo, teze da je: vraćanje imena “Bošnjak” navodna ¨velikobošnjačka asimilacija, odnosno pokušaj uspostavljanja velikonacionalnih granica; odricanje od države Crne Gore u prilog svojatanja druge države – BiH¨(?!) i slično. Ili, pak, pitanja tipa: ¨Zašto i Bugari, kao Južni Sloveni, nijesu Bošnjaci¨ a i na osnovu elementarnog poznavanja istorije i geografije moguće je znati da je Bugarska, tokom trajanja osmanske imperije, bila u sastavu drugog-trakijskog ejaleta i nikada nije bila u direktnoj administrativnoj i kulturološkoj vezi sa nekadašnjim Bosanskim ejaletom i kasnijim sandžakatima u čijim su se okvirima vjekovima nalazili i gotovo svi prostori Crne Gore sa značajnijim procentom muslimanskog stanovništva, uključujući, svakako, i današnju Podgoricu2 koja je, tokom tri perioda, takođe, bila u sastavu Bosanskog ejaleta, odnosno Bosanskog ili Hercegovačkog sandžaka . I Statistički podaci u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji(1945-1991) muslimani južnoslovenskog jezičkog i kulturološkog predznaka su bili jedan od šest konstitutivnih i ravnopravnih naroda( Slovenci, Hrvati, Muslimani, Srbi, Crnogorci i Makedonci. Albanci su imali status narodnosti,tj nacionalne manjine).Na popisu iz 1991. godine, posljednjeg u okviru SFRJ, u Crnoj Gori se 14,57 procenata ukupnog stanovništva izjasnilo kao Muslimani. Ako se ima u vidu i činjenica da su i u oko 5 procenata onih koji su se na ovom popisu izjasnili kao Jugosloveni, većina upravo Muslimani, pouzdano se može ustvrditi da je 1991. godine učešće Muslimana u ukupnom stanovništvu Crne Gore bilo između 17 i 19 procenata, ili nešto oko 100.000. U Andrijevici se 1991. godine, kao Musliman, izjasnilo 31 ili 0,46 odsto gradjana, u Baru 5.136 ( 13,76%), Beranama 11769 (30,21 %), Bijelom Polju 14062 (41,57%), Budvi 157(1,49%), Danilovgradu 87(0,59%), Kolašinu 28(0,25%), Kotoru 200(0,89%), Mojkovcu 42 (0,39%), Nikšiću 1519 (2,03%), Plavu 11199(58,1%), Plužinama 14(0,27%), Pljevljima 6964(17,59%), Podgorici 7622(5,01%), Rožajama 19.983(86,97%), Tivtu 243(2,13%), Ulcinju 1.171(4,84%), Herceg Novom 344(1,25%), Cetinju 106(0,52%) i u Šavniku 4(0,11%) .
U Srbiji se, iste godine, kao Muslimani izjasnilo 173.871, na Kosovu 63.487, u Hrvatskoj 47.603, Sloveniji 26.725, Makedoniji 70.000,a u BiH oko 1.905.000.građana. Ilustracije radi, sredinom XIX vijeka, muslimansko stanovništvo bilo je ubjedljivo većinsko u Baru, Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju, Beranama, Plavu, Rožajama, Herceg Novom, Nikšiću i Kolašinu. U većini ovih gradova, bilo je većinsko i u prvoj deceniji XX vijeka, dok je ubjedljivo većinsko bilo u Beogradu, Užicama, Prijepolju, Priboju, Šapcu i brojnim drugim gradovima Srbije. Procentualno učešće južnoslovenskih muslimana u ukupnom stanovništvu Crne Gore, inače, kontinuirano se smanjivalo od 30,7 odsto u 1912-oj (godini oslobođenja od osmanlijske vlasti), do današnjih 15-ak procenata. Novi popis će tek pokazati demografske posljedice posljednje jugoslovenske drame (1991 –2001.) .