U radijskoj Reportaži Bora Raicevica predstavljamo je život i profesionalni put Omera Kurpejovica jednog od zaslužnih pojedinaca za poratni razvoj savremene Crne Gore

Zakucali smo na vrata osrednjeg podgorickog stana na kojima je pisalo: Omer Kurpejovic.

Citamo ime poluglasno, i za jedan tren, kao u nekom presudnom momentu, vracamo film sjecanja na Rožaje sa svježim fasadama tek završenih zgrada, na kombinat „Gornji Ibar“ u punoj brzini, ogromne gomade od balvana, koje su capini vješto krotili iz divljine raskošne Hajle.

A ispod Hajle, kao iz pupoljka, naglo se od kasabe razvijala varoš i rascvjetavao život. Tim ubrzanim ritmom prispijevaju generacije majstora, zanatlija, školaraca, sportista, muzicara i folklorista „Vrela Ibra“ ; izvora mladosti, svježine, snage i ljepote.
Zato se i pitamo, zašto neka sjecanja tako uporno traju u nama. Otkrivamo ih s godinama, kako izlaze kao pojedinosti u slikama, kao zamišljenim varnicama iz davno zapretanog zavicajnog ognjišta. Javljaju se te slike i ovog poznog zimskog datuma 2009.godine i u našem sagovorniku Omeru Kurpejovicu kao retrospektiva zavicajnog sela Srdjana u rožajskom kraju.
Pod krovom jedne od devet kuca u Srdjanu, živjelo se tada skromno, uz bogatstvo sloge, mašte, legende i price. Imali su i prva saznanja o precima, koji su kao Pejovici, doselili iz Ceklina. Zadugo su i u državnim knjigama nosili to prezime. A doživotno, Omer nosi sjecanja na rodnu kucu i život u njoj:
„ Kako ja znam, mi smo živjeli zajedno; otac i njegov stariji brat, zvao se Cano, a ja sam ga zvao Hadžo. Oca sam zvao babo. Nas je petoro djece bilo. Imao sam dva brata i dvije sestre. Jedan brat nam je umro mlad, u sedmoj godini. I mi smo više poštovalil amidžu i njegovu ženu, koja se zvala Halima. Bila je iz varoši, od Becovica. Ona nije imala djecu, i ne pamtim da sam u dušeku, (kreveta tada i nije bilo) da sam spavao kod mojih roditelja. Od prvog dana kako pamtim, spavao sam kod strine Halime i amidže.
Mi smo strinu Halimu zvali Nano, a našu majku –imenom, sve dok je bila živa Nana. Majka je moja, rahmetli, vodila racuna da cak ni dijete svoje ne pomiluje, da Nani nebi ostalo žao.
Mi doista nijesmo osjecali posebno potrebu prema majci, u odnosu na pažnju koju smo imali od naše strine. O svemu je ona vodila racuna: prije svega o oblacenju, jer se bogme i krpilo i odjeca i obuca i sve je to naša Nana radila. A ja kako pamtim, mi nijesmo baš živjeli loše; cak šta više bili smo medju boljima, ali zahvaljujuci toj strini pošto je ona odgajana u varoši, to se i primjecivalo u kuci koja je bila izrazito uredna. Osim toga, od pradjeda Omera, pa djeda Haska, sve je nekako bilo ukljuceno u vlast. Na primjer, kada je 1912. godine Rožaje pripalo Crnoj Gori, taj moj djed Hasko bio je potpredsjednik prve rožajske opštine“.
Došlo vrijeme za školu. Trebalo je promijeniti neke navike, upoznati neke nove vršnjake; zagaziti u duboke snjegove, zaci u neki novi svijet, pracen od kuce brigom i ljubavlju - koliko majke, toliko i strine - koliko oca, toliko i strica. Omer nastavlja pricu:
„I danas idu djeca jedno cetiri kilometra do škole, a u to vrijeme uslovi su bili. pogotovu preko zime, vrlo teški, padali su veliki snjegovi. Nema niko da rasprti. Sjecam se bilo je i nemirne djece a ja sam bio i izuzetno miran i povucen. Pa iako sam rastom bio jaci od drugih, stalno mi je bila na umu opomena kojom su me od kuce pratili: -Nemoj da se tuceš, to se kod nas kaže, nemoj se biti. Poštujuci te njihove savjete, nijesam smio da se suprostavim ni slabijima ni mladjima od sebe“.
Od svega lijepog što covjek u životu doživi – najljepše je ono prvo. Izdvajaju se po necemu, prvi susreti sa prijateljima, simpatijama, školom i uciteljem. Omer se svoga ucitelja sjeca po dostojanstvenom stasu i blagom izrazu lijepog lica, a i po jednom njegovom blagorodnom gestu:
„Dragutin Malevic je bio jedan dobar covjek. Vrlo lijep, i kad sam odrastao ostali smo veliki prijatelji. Posebno me jednom prilikom dirnula njegova pažnja, dajuci mi novac za caj i šecer, da bih ozdravio od nazeba. Moji su kasnije pokušali da mu vrate novac, ali on to nije prihvatio. Imao sam njegovu naklonost, kao dobar djak i kao mirno dijete. Zapamtio sam kasnije i jednog dosta grubog ucitelja, ali tu bih pricu preskocio“, završava dobrodušno Omer, sjecanja na svoje prve školske dane.
Listajuci ta sjecanja iz djetinjstva, Omer bi se pricom zadržavao na slike iz ratnih dana i prvih susreta sa borcima devete crnogorske brigade u svom kraju. Tako su se u petnaestogodišnjem djecaku javile i prve simpatije prema jednom pokretu i jednoj ideji.
Postoje i trenuci, kada se u ljudima dijeli nešto sudbinsko. Osjecam prelama se život nanovo, kao da ti neko skretnicu postavlja na ustaljenom kolosijeku, pa je dovoljno samo da krociš naprijed. Krenuo sam, kaže Omer, ka Novaku Zekicu u jednoj neobicnoj simbolici, na razmedju starog i novog.
„Novak Zekic je kao student bio organizovan; bio je sekretar u prvim danima oslobodjenja. Kada je sazvan nekakav zbor, ja sam pošao sa djedom i tamo je trebalo da se bira ili Novak ili jedan stariji, vrlo ugledan gradjanin iz ugledne porodice – Redžo Zejlinagic, koga su zvali Redžo efendija. Pošto me je djed držao za ruku, ne dajuci da se odvojim od njega, cuo sam da treba da se bira predsjednik Mjesnog odbora fronta.
Trebalo se odluciti: Ko je za Novaka, a ko za Redža. Djed me je uporno držao cvrsto za ruku, a ja mu se otmem i podjem ka mladima, koje sam znao iz škole u Rožajama. Ja mu se opet otmem, a on ponovo zamnom. To moje otimanje gledali su sa strane i kad se to završilo, izabran je Novak Zekic, koji mi je prišao, uzeo me pod ruku; i od tog dana ja sam postao clan Skoja i napredne omladine u mom kraju“.
Duga je prica ali valja makar u nekoliko rijeci svesti sva Omerova sjecanja na prvi susret sa ratom razrušenom Podgoricom i prenocištem koje je podijelio sa nepoznatim invalidom u gradu, prvim prevozom, vozom do Sarajeva, na putu ka prvoj radnoj akciji Brcko-Banovici. Slijedila je i druga: Šamac-Sarajevo, pa treca: Nikšic-Titograd. Od svega toga, izdvajamo dogadjaj sa pruge Šamac-Sarajevo:
„Tamo je bila, pored ostalih i jedna brigada ratnih invalida iz Banjaluke. To su bili ljudi bez ruku, cak sjecam se jednog bez obje ruke. Taj je radio sa krampom, tako što uvuce držalicu od krampa vezujuci je maramom, a da ne pricam o drugima koji su imali razna tjelesna oštecenja. Moram priznati mene su svi voljeli kao rukovodioca.
Jednoga dana, procuje se, dolazi crnogorska brigada. Ja kažem, da mi je cast što dolaze. Kažu, znaš li ti da su oni neradnici. Ja rekoh, to samo pricaju ljudi koji ne poznaju Crnu Goru. E mi cemo je tebi dati. Rekoh, da mi je zadovoljstvo. Pocela je izvanredno da radi. Dodje jedno vece naredba da se istovari materijal, iako nije bio red na nas, podjosmo na istovar. Greškom skretnicara, desi se nesreca, udari u naše vagone drugi voz i povrijediše se neki omladinci. Sjecam se Danice Maslovaric iz Andrijevice, kojoj je teško povrijedjena donja vilica. Ja predlažem da neko Danicu povede u logor. Ona nije htjela, nego je zajedno sa ostalima, koji su takodje bili povrijedjeni, nastavila posao. Ta brigada, dvanaesta crnogorska, proglašena je udarnom, i opjevana u pjesmama, a bila je sastavljena od omladine iz Ivangrada, Andrijevice, Bijelog Polja, Kolašina, uglavnom sa sjevera Crne Gore“.
Omer na radnim akcijama uci i radi: završava kurseve za nadzornike i škole željeznicke struke. Vraca se u Crnu Goru ; radi na izgradnji zadružnog doma na lokaciji sadašnjeg Doma kulture u Rožajama; odslužuje vojni rok i biraju ga za predsjednika Narodnog odbora opštine Rožaje. Novi posao, nova iskušenja ; siromaštva dosta a novca premalo. Nijedan zahtjev sugradjana nije zapisivao, on ih je prosto pamtio.
„ Ja sam primao ljude i govorio im otvoreno ono što ne mogu da završim. Kome sam rekao „vidjecu“, ako sam mogao da završim, tako je i bilo. Iako izgleda neskromno, ne sjecam se da sam nekoga iznevjerio i sa takvim obecanjima. „
Uobicajeno je da se u životu dugo pamte rijeci znacajnijih i važnijih licnosti, a za Omera, u vrijeme kada je bio na celnoj funkciji u rodnom kraju, rijeci za pamcenje uputio mu je jedan sasvim obican covjek – Sabit Nurkovic:
„To je, kaže Omer, bio jedan siromašak, od moje daljnje ujcevine. I kad je bolovao od neke bolesti, ostala mu je glava malo na krivo i zvali su ga „Sabit krivoglavi“. Živio je sa mnoštvom djece, od nadnice na teškim fizickim poslovima. Dolazi jednog dana kod mene, i ja ocekujem da ce da traži pomoc.
Umjesto toga, on meni daje savjet. Kaže: - znao sam ti pradjeda Omera, znam ti i djeda, i po porodici ti pripada da si tu gdje si. Ali ima jedna opasnost, kaže, mlad si i možeš da pogriješiš. Ljudima, kaže, poraste pamet kad dodju na vlast. Jedino možeš da se spasiš, ako hoceš da me poslušaš, da se ne svidiš sam sebi. Ako se svidis sam sebi, kaže, propao si . I taj njegov savjet za mene je bila kao prethodnica u svakome poslu“, završava svoja sjecanja na Sabita i njegov savjet Omer Kurpejovic.
Prolaze godine, prolazi Sabit i starije generacije, ali ostaje ona Sabitova preporuka. Gdje god da je bio: i na mjestu sekretara opštinskog komiteta, i na Višoj a kasnije i na Visokoj upravnoj školi u Zagrebu, Omer je živio i radio tako da se ne zastide ni preci ni potomci, a i on sam pred svojim sugradjanima. Najteže je bilo u „Gornjem Ibru“. Kako od pilane, stvoriti industriju ?
„Gornji Ibar je vrlo loše izgledao“, nastavlja Omer pricu, kada je 1963.godine postao generalni direktor tog kolektiva. „Rožajske šume, kaže on, nijesu pripadale „Gornjem Ibru“. Strucnjaci su dolazili sa strane. Kako dodju, tako i odu. Mi smo od kadrova imali svega dva nezavršena studenta, koji su poslije diplomirali. To su bili, jedan Fetahovic i jedan Topalovic. A što se kapaciteta tice, to je bila jedna pilana, koja je radila na vodu. I kad ljeti padne vodostaj, nema vode – nema rada; kad je zima, zaledi se, pa ispada - da pilana ne radi ni ljeti ni zimi. A u svemu tome, najteže je bilo da ljudi shvate znacaj „Gornjeg Ibra“, znacaj nove tehnologije i novih kadrova, koji su mogli da promijene to stanje. I uspjeli smo u tome“ , kaže sa neskrivenim ponosom Omer Kurpejovic.
Za šesnaest godina rukovodjenja „Gornjim Ibrom“, izgradjen je kombinat, a gradile su se i Rožaje. Prošla je magistrala, prošli putevi, otvorile šume a Omeru je stiglo novo priznanje. Za uspješan rad u privredi, 1978.godine, izabran je za predsjednika Privredne komore Crne Gore. Slijedile su brojne politicke funkcije, na najodgovornijim mjestima u Republici Crnoj Gori i Federaciji. Umjesto prostog nabrajanja svega toga, što je bio znak priznanja i obaveza, iz njegove biografije izdvajamo recenicu koja karakteriše njegovu licnost: „Kao covjek od autoriteta, u svim sredinama u kojima je živio i radio, nesebicno se zalagao za društvo socijalne pravde i slobodu covjeka, prosperitet društva, slogu i skladan multietnicki život“.
Bilo mu je drago, primijetili smo, što je to neko drugi rekao, da ne ispada kako je to njegova samohvala. Omerov komentar bio je sledeci:
„To je stvarno ono što ja jesam, bez ikakve neskromnosti ili skromnosti – ali to je tako. Na to je, najkrace receno, prvo uticala porodica i porodicno vaspitanje i drugo, društvo, jer ja sam proveo mnogo vremena van Crne Gore. Bio sam u školi pet godina u Zagrebu, bio u Sloveniji, na omladinskim radnim akcijama u Bosni, i svuda, moram reci, lijepo prošao i rado primljen. Osim toga znali su me da sve što je trebalo reci, rekao sam u oci a ogovarao nikada nikoga nijesam. Te se devize držim i danas.“
Sinu sam, nastavlja Omer pricu, dao savjet kada je poceo da radi: U poslu ceš imati svakakvih osoba, sa karakterima, naravima, navikama, obicajima – ali zapamti dobro, u svakome od njih poštuj prvo covjeka ! I cast i bruka duže traju od naših života, jer koliko god da covjek poživi, život je kratak.
„Jedan je meni, davno rekao, imao je preko sto godina; na pitanje jeli ti žao umrijeti?. On mi je dogovorio: - sad najžalije. Dok sam bio mladji i kad se razbolim, imao sam nadu, a sad, prva znam – bice mi smrtna. I to vrijeme, kaže Omer, zaista brzo prolazi. Kad pricamo o životu, ovako izgleda da nije sve tako brzo išlo; ali je istina, što kažu stari, život prodje kao dlanom o dlan. I ne samo što se to meni tako cini, nego su mi to rekli ljudi koji su pola svoga života gladni bili“.
I sa ovim teškim bremenom od 80 godina, Omer bi se rado vratio stazama koje je upoznao, zavolio i kojih se zaželio. Još kada bi se taj teret, što ga uprkos starosti dobro nosi na širokim ledjima, mogao nekako svesti na one godine omladinskih radnih akcija – ali nažalost ne može. Ne može, jer se to samo u ovakvim sjecanjima može ponoviti; jer i mladost ima jednu veliku i grdnu manu – nikada se ne vraca.