Povodom sve ucestalijih osporavanja prava Bosnjacima da svoj jezik imenuju njegovim historijskim imenom, okupljeni u Institutu za bosnjacke studije pri Maticnom odboru BZK "Preporod" u Sarajevu, saopcavamo javnosti da nas zajednicki stav o tom pitanju – koji ovjeravamo svojim potpisima – iskazuje sljedeca

P O V E L J A
o bosanskom jeziku

1. Bosanski jezik jeste jezik Bosnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom
osjecaju svojim.

2. Koriscenjem naziva bosanski jezik Bosnjaci slijede nominaciju svoga
jezika ciji se kontinuitet moze pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrdjen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bosnjackoj usmenoj i pisanoj knjizevnosti te u razlicitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima.

3. Bez obzira na slicna ili razlicita misljenja o zajednickom i posebnom u
standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojuznoslavenskog dijasistema – a koji cini glavninu juznoslavenske jezicke zajednice – smatramo da je u svakom od narodnosnih tokova rijec o jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bosnjaci bosanskim.

4. Manipuliranja nazivom bosanski jezik u politicke svrhe – kojih je u
pojedinim razdobljima proslosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom bosnjackog naroda – kao ni upotreba ove sintagme u regionalnom znacenju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost koriscenja ovog naziva kod Bosnjaka u narodnosnom smislu.

5. Istrajavajuci na upotrebi historijskog imena za svoj jezik, Bosnjaci u
Bosni i Hercegovini i sire ne ugrozavaju nicija prava niti prisvajaju nesto sto im ne pripada. U tom smislu, koriscenje naziva bosanski jezik ne ukljucuje nikakvu teznju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine.

6. Pokusaji da se Bosnjacima, umjesto historijski potvrdjenog te u praksi
usvojenog naziva bosanski jezik nametne bosnjacka nominacija jezika predstavljaju politiziranje koje je posljedica prezivjelog a neprevladanog srpskog i hrvatskog paternalizma i negiranja bosnjacke nacionalne samosvojnosti.

7. Isticuci legitimno pravo da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u
narodu ukorijenjenim imenom, Bosnjaci podrzavaju jednaka prava drugih naroda u Bosni i Hercegovini i sire, a smatraju dobrodoslim lingvisticka istrazivanja i zalaganja u kulturi koja ce omoguciti nase bolje upoznavanje i medjusobno uvazavanje. Potpisnici Povelje pozivaju politicke predstavnike, vjerske prvake, kulturne djelatnike i sve sudionike javne rijeci, a narocito prosvjetne radnike na svim razinama obrazovanja da podrze te u praksi zastupaju i provode nacela iznesena u ovom dokumentu.

Sarajevo, 21. 3. 2002.

Potpisnici Povelje (ukupno 60 potpisnika):
Ahmed Alicic, Nijaz Alispahic, Azra Begic, DJenana Buturovic, Mustafa Ceric, Ibrahim Cedic, Srebren Dizdar, Enes Durakovic, Ferida Durakovic, Nijaz Durakovic, Ibrahim Festic, Sacir Filandra, Muhamed Filipovic, Lamija Hadziosmanovic, Sabira Hadzovic, Resid Hafizovic, Hadzem Hajdarevic, Adil Hajric, Senahid Halilovic, Hivzija Hasandedic, Irfan Horozovic, Dzevad Hozo, Ahmet Hromadzic, Muhamed Hukovic, Meliha Husedzinovic, Omer Ibrahimagic, Nedzad Ibrisimovic, Mustafa Imamovic, Dzevad Jahic, Ibrahim Kajan, Dzevad Karahasan, Enes Karic, Ibrahim Kemura, Zilhad Kljucanin, Ibrahim Krzovic, Enes Kujundzic, Tvrtko Kulenovic, Dzemaludin Latic, Amir Ljubovic, Munib Maglajlic, Rusmir Mahmutcehajic, Emina Memija, Teufik Muftic, Hasnija Muratagic-Tuna, Jasmina Musabegovic, Sadudin Musabegovic, Zaim Muzaferija, Fehim Nametak, Muhamed Nezirovic, Enes Pelidija, Midhat Ridjanovic, Abdulah Sidran, Adnan Silajdzic, Avdo Sofradzija, Abdulah Sarcevic, Arif Tanovic, Ilijas Tanovic, Elbisa Ustamujic, Esad Zgodic, Jusuf Ziga

Biljeske uz Povelju o bosanskom jeziku (1)
12. oktobar 2002. godine
-Redovna Tribina-
Vijece Kongresa bosnjackih intelektualaca KBI
BOSNJACI I JEZIK BOSANSKI
Uvodnicar: Munib Maglajlic
http://vkbi.open.net.ba/
1. NAS JEZIK BOSANSKI
U kuci bosanskoj opet se pise i govori o jeziku bosanskom, mogao bi pateticno biti naslovljen ovaj tekst, ciji bi se sadrzaj u nepodignutom, obicnom tonu mogao ovako objasniti: tri teksta, objavljena u rasponu od oko mjesec dana, razlicitog karaktera i na razlicitim mjestima, aktualiziraju potrebu da se o bitnim pitanjima koja iskrsavaju povodom sintagme bosanski jezik pise i razgovara na nacin koji nece biti razgovor
neugodni naroda bosanskog (ili naroda bosanskih) – da parafraziramo naslov poznate pjesmarice dobrohotnog te Bosni i Bosnjacima sklonog Andrije Kacica Miosica (Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Venecija 1756 ). Prvi je tekst Milivoja Jeftica, Bosanskohercegovacka nebeska jezicka duga (Oslobodjenje, 59/2002, 19774, dodatak KUN, str. 3, od 3. 3. 2002. ), drugi je Povelja o bosanskom jeziku (iniciran u Institutu za bosnjacke studije BZK "Preporod"), koji je potpisalo 60 bosnjackih intelektualaca (javnosti predstavljen 10. 4. 2002. i objavljen u nekim dnevnim listovima isedmicnjacima), a treci – Moj jezik bosanski – kolumnisticki komentar

Povelje iz pera
Ivana Lovrenovica (Dani, br. 250 ).

Uza sve razlike koje su razumljive s obzirom na temeljne razlicitosti pobrojanih tekstova, barem dvije bitne stvari su im zajednicke: prvo, usredsredjeno bavljenje znacenjima sintagme bosanski jezik i drugo, zainteresiranost za prostor Bosne i sva jezikoslovna desavanja na tom prostoru, koji bismo – opet u pateticnom iskazu – mogli oznaciti "kucom bosanskom". Ovaj prilog pisan je iz ugla jednog od potpisnika Povelje o bosankom jeziku, kojeg je obradovao i tekst koji je prethodio Povelji, tj. Jefticev, i onaj koji je uslijedio kao svojevrstan odgovor na Povelju, tj. Lovrenovicev. Razlog lezi u cinjenici da bez obzira na neslaganja (koja su ocita) i nesporazume (na koje se zeli ukazati) ova tri teksta pruzaju solidnu osnovu za razgovor o pokrenutom sadrzaju, ciji se slozeni znacaj ne
moze ovdje dovoljno istaknuti. Naime, sadasnje stanje u zajednickoj "kuci bosanskoj", na zajednickom bosansko(hercegovackom) prostoru bez pretjerivanja se moze oznaciti zalosnim i slikovito se moze ovako predstaviti: hiza predaka oronula je i jedva je uzgor, a na zajednickoj okucnici ponikla su neka nova zdanja u koja su se, gotovo bez ostatka, izmjestili sunarodnici dvojice od ukupno tri stanara, jer im je u novim kucama konfornije. Stanar koji je ostao u oronuloj kuci predaka – koji je u medjuvremenu bezuspjesno pokusavao nesto za sebe skrpiti – nejak je da nesto temeljito sam uradi na starini, tim prije sto ni imovinsko-pravni odnosi nisu rascisceni. Istini za volju, ovdje treba dodati da je stanar hize koji je ostao na topraku pomagao odlazecima da ostvare svoje nakane, a kada je rijec o imovinsko-pravnim odnosima – neprincipijelno im je popustao, uzdajuci se za "svoj slucaj" u neke kombinacije koje su se izjalovile. Da bi se otklonio jedan od temeljnih nesporazuma koji se tice sadasnjeg politickog okvira u Bosni i Hercegovini i po potrebi nesto sire, a vezano za pojavu Povelje obosanskom jeziku, valja istaci da mi nije poznato da neko od sastavljaca i potpisnika teksta o kojem je rijec smatra da bi za Bosnjake bio dobitak neki etno-nacionalni zabran, koji bi bio "samo njihov", kako je sugerirano u Lovrenovicevu tekstu. Naprotiv, poznato mi je da su u vecini – kao i potpisnik ovih redova – istinski nesretni sto su u najdramaticnijim mjesecima bosnjacke historije imali politicke predstavnike koji su zatajili medjunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu i potpisali medjunarodno nepriznatu Republiku Srpsku ili – narodski kazano – koji su dali ono najvrednije i jedino sto su imali, tj. tapiju na Bosnu, onima kojima je upravo to nedostajalo, onima koji su u medjunarodnoj javnosti tada bili poznati kao "takozvana Republika Srpska". Kada se jos ima u vidu da u, kao vecem entitetu i nakon Daytona te sve do danas funkcionira Herceg-Bosna, polozaj Bosnjaka ukazuje se dramaticnim. Jasno je, dakle, da je za bosnjacko prezivljavanje minimum bosanskohercegovacki okvir, u smislu drzavnih granica priznatih Berlinskim kongresom, i u tom pogledu je neupitna ocjena da redukcionizam bosnjacke politike, koji je, nazalost, i pored promjene "politicke slike", jos uvijek na djelu, poguban za bosnjacku sadasnjost i buducnost. Sve izneseno ima itekakve veze sa pitanjem jezika, a posredno i sa tekstom Povelje.

Naime, i kada je rijec o mogucim znacenjima sintagme bosanski jezik, i kada je rijec o istom povodom sintagme bosansko knjizevno srednjovjekovlje, nadaje se potreba razmatranja odnosa bastine i bastinika i posljedica koje iz tih odnosa proisticu. Medjutim, dok je taj odnos u primjeru knjizevne bastine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih bastinika uokviren i statican, odnos bastine i bastinika kada je rijec o jezickom naslijedju otvoren je i dinamican i promjene drustveno-politickih okvira u protoku vremena djelovale su na jezicku sliku u Bosni od pada Bosanskog kraljevstva do nasih dana. Temeljno razlicit polozaj bastinika jezika bosanskoga tokom cetiri stoljeca osmanske vladavine bio je vododjelnica i za neke tokove u jezickom razvoju, koji ipak nije vodio rastakanju bitnog zajednickog jezgra. Medjutim, narastajuca nacionalna (pa i nacionalisticka) propaganda iz srpskih i hrvatskih maticnih sredista vec potkraj osmanske vladavine odsudno i ubrzano slabila je snagu bosanstva i kod Srba i kod Hrvata u Bosni. Kada takva kretanja u austrougarskom razdoblju dovode do odluke vlasti da sluzbeni naziv za jezik vise ne bude bosanski, nego od 1907. srpskohrvatski, dolazi do nekih promjena koje ovdje treba istaci. Za tok ove rasprave od bitne je vaznosti odluka austrougarskih vlasti da Bosnjacima ostavi mogucnost da u svojim automnim djelatnostima koje se ticu vjere, vjerskog skolstva i publicistike mogu i dalje svoj jezik imenovati bosanskim. Time je i sluzbeno opecacena bosnjacka cuvarska uloga temeljnih znacenja sintagme bosanski jezik. Ni tada, kao ni danas, Bosnjaci nisu nikome nista otimali, odnosno prisvajali nesto sto im ne pripada; sticajem historijskih (ne)prilika njima je to ostalo jer drugima vise nije bilo od znacaja, a sami nisu imali poziv iz neke matice, koji bi sadrzavao i obavezu da svoj maternji jezik preimenuju. Stvar je politickih manipulacija, pritisaka i zabrana usljed kojih ce ovo ime za jezik ponirati i izvirati, da bi se pri prvom slobodnom izjasnjavanju (1991.) Bosnjaci ogromnom vecinom izjasnili da govore bosanskim jezikom. Time nije
zanijekana integralnost bosanske jezicke i knjizevne bastine, na koju skrece paznju Lovrenovic u svojoj kolumni. Ukazano je samo na nedvojbenu cinjenicu da je, sto se Bosnjaka tice, rijeseno jedino pitanje nominacije njihova jezika. Ostala pitanja nisu zakovana i ostaju i dalje otvorena. Druga je stvar sto Lovrenovic – koji je Povelju docekao sa gotovom matricom svojih visegodisnjih razmisljanja i pisanih uoblicenja o bosanskoj "kvadraturi kruga", prema kojoj ju je "izmjerio" – ne uocava znacaj drustvenih promjena koje su se desile u "narodnom zivotu" u Bosni i koje su kada je o bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima rijec proizvele etnicku omogenizaciju zapanjujuceg stupnja, da ostavimo zasada postrani karikaturalan odgovor izazvan kod Bosnjaka po principu spojenih posuda. Govoriti danas o postavljanju jezickog pitanja u Bosni na nacin "cija bi normativna rjesenja bila znanstveno utemeljena a psiholoski prihvatljiva svim gradjanima Bosne i Hercegovine, svim govornicima toga usprkos svemu – nasega jezika" (I. Lovrenovic) predstavlja takav dirljivi idealizam, zapravo utopizam, da ga zdrav razum nikako ne moze povezati sa covjekom koji je bio djelatni svjedok krvavih i dramaticnih zbivanja u Bosni tokom protekle, sada vec prosirene decenije. Koji bi to "najvisociji" predstavnik, sa svim ovlastenjima i cinovnicima koji mu stoje na raspolaganju, mogao nametnuti jedan takav projekat na prostoru Republike Srpske i Herceg Bosne? Kao i sve drugo, i ovo bi pregnuce bilo ostvarivo samo na onom dijelu Bosne gdje se za kao drzavne praznike vihori "drzavna" zastava, a znamo da je to prostor Federacije Bosne i Hercegovine, kada se od njega oduzme ono sto je Herceg Bosna dosada uspjela uvezati (obiljezivsi to krizevima za koje se Bosnjaci uglavnom prave kao da ih ne primjecuju, cak ni onaj koji je sa svojih 33 metra "najveci u hrvatstvu", poboden na vrhu Huma nad Mostarom). Konacno, u osvrtu na ovu ocitu "pobjedu" teorije nad zivotom, sa zaloscu se moze primijetiti da je bosanstvo Srba i Hrvata u Bosni (u drzavnopravnom smislu, da ne bude zabune!) svedeno na simbolican broj gradjana, pogotovo kada je rijec o identitetu koji je dobio entitet. Dakako, pogubno je to i za Bosnu, koja bez dobrovoljnog bosanstva sva tri (konstitutivna) naroda koji je nastanjuju ne moze postati drzava, i za Bosnjake, koji bez toga ne mogu imati drzavu. U takvom odnosu stvari nije produktivno – gledano iz perspektive uducnosti Bosne kao zeljene drzave – kritizirati skupinu bosnjackih intelektualaca zato sto su pokazali malo politickog refleksa, dovodeci tekst iza cijeg su sadrzaja zajednicki stali, sa stanjem naroda u krajnje nezavidnoj politickoj zbilji, kakva je za njih bosanska zbilja. Naime, bez politickog budjenja Bosnjaka i djelatne politicke volje da se ima djelotvoran drzavnopravni okvir – kojeg danas nema! – nema ni Bosne kao drzave, ni dobre buducnosti bosanskih Hrvata u njihovoj domovini, nad cijom je sudbinom s razlogom zabrinut Lovrenovic (inace, pisac sjajnih ogleda i citavih knjiga o Bosni te uporni, ali usamljeni borac za bosansku integraciju). Dakako, Bosnjaci i da su politicki
svjesniji i jaci ne mogu sami ostvariti receni san: moraju to u vecini htjeti takodjer Srbi i Hrvati, a oni to danas ne zele. Dakle, tek u promijenjenim odnosima snaga u Bosni, koji bi doveli do ostvarenja sna o Bosni kao normalnoj i djelujucoj, a ne frankenstajn-drzavi, moglo bi biti govora o prosirenju i popunjavanju sintagme bosanski jezik drugacije nego to cini Povelja, za sta se zalaze I. Lovrenovic, a posredno i M. Jeftic. Do tih zeljenih – da li i ostvarivih? – prilika dovoljna je prva tacka Povelje, koja glasi: "Bosanski jezik jeste jezik Bosnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjecaju svojim."

2. BASTINA I JEZIK BOSANSKI
U tekstu Povelje o bosanskom jeziku s razlogom je vec u uvodnom dijelu poklonjena paznja pitanju kontinuiteta imenovanja jezika, sto je vidljivo iz druge tacke ovog dokumenta, koja glasi: "Koriscenjem naziva bosanski jezik Bosnjaci slijede nominaciju svoga jezika ciji se kontinuitet moze pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrdjen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bosnjackoj usmenoj i pisanoj knjizevnosti te u razlicitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima." Za valjano objasnjenje slozenosti kontinuiteta imenovanja jezika o kojem je rijec, od koristi moze biti razmatranje odnosa bastine i bastinika, na sta je vec ranije ovlas skrenuta paznja. Ukazano je vec na cinjenicu da je odnos knjizevne bastine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih bastinika uokviren i
statican, jer je rijec o pojavi koja je zaokruzena i zavrsena. Druga je stvar sto je kod Bosnjaka bilo doslo do prekida svijesti o tome da su i oni bastinici knjizevne bastine bosanskog srednjovjekovlja, koju cine crkvene knjige, upravno-pravni spisi i posebno bosanska epigrafika. Taj nehaj i zaborav isao je dotle da su Bosnjaci gubili iz vida da i njihovi preci leze pod steccima bosanskih velikasa i vladara te ostalih muzeva koji su sami dali isklesati ili su im njihovi najblizi narucili i postavili bilige na "bastini plemenitoj". Simbolicno je taj odnos na zgusnut i slikovit nacin sadrzan u odjeku zivotnih putanja djece posljednje bosanske kraljice Katarine i Hercega Stjepana Vukcica Kosace. Kraljicina kci, princeza Katarina – u usmenoj predaji poznata kao "Kraljeva kci" – umire na putu za Istanbul u Skoplju, vec kao muslimanka, a nad mezarom joj biva podignuto turbe, koje ce se urusiti u velikom skopskom potresu, 1963. godine. S druge strane, Hercegov sin stize u Istanbul kao novi musliman, pravi impresivnu karijeru i u literaturi je ostao poznat kao Ahmed-pasa Hercegovic, gdje se kaze da je bio "drzavnik, zakonodavac, pjesnik i epistolog" te da je, pored maternjeg bosanskog, poznavao jos i arapski, turski, perzijski i latinski. Prekretnicki dogadjaj u etnogenezi Bosnjaka – primanje islama – dovesce do prekida veze sa srednjovjekovljem i zaborava o kojem je bilo rijeci, pri cemu ce se medju Bosnjacima sacuvati svijest da su bastinici pjesnistva Ahmed-pasina i brojnih drugih pojedinaca cija ce pojava uslijediti u kasnijim decenijama (ukljucujuci i Ahmed-pasina sina, koji je na turskom pjevao pod pjesnickim imenom Siri, "lavlji"), ali ce iz sjecanja izbledjeti da su takodjer nasljednici njihovih predaka, "dobrih Bosnjana", a time i pjesnickog nasljedja u kami urezanog ili u kamenu kovanog u vidu epitafa na njihovim nadgrobnjacima i ostalog sto cini knjizevni korpus bosanskog srednjovjekovlja. Slikovito kazano, Bosnjaci su bili zaboravili svoje pretke iz vremena srednjovjekovnih banova i kraljeva onim istim nehajem koji je doveo do zaborava tuznog kraja zivota "Kraljeve kceri", oznacenog usamljenim mezarom na brdu Gazi-baba, ponad starog Skoplja. U znaku takvog zaborava predaka napisana je prva "kratka historija" Bosne iz pera jednog od najucenijih Bosnjaka, Safvet-bega Basagica, Kratka uputa u proslost Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1900), koja zapocinje sa godinom (1463.) koja oznacava propast Bosanskog kraljevstva i pad Bosne pod osmansku vlast, i druga knjiga istog pisca Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti (Sarajevo 1912), a u uvodnim se invokacijama pisac poziva na Gazi Husrev-bega, ali ne i na bana Kulina.
Takva ce se praksa nastaviti sve do u novije doba, kada knjizevnik Alija Isakovic, jedan od glavnih ucesnika najnovijeg bosnjackog preporodnog okupljanja u kulturi (1990.), zapocinje u Biserju (Zagreb 1972), prvoj bosnjackoj knjizevnoj antologiji, osvrt na umjetnicku knjizevnost djelima nastalim takodjer tek nakon pada Bosne pod osmansku vlast. Tek ce u skorasnjoj knjizi Bosnjacka epigrafika (Sarajevo 1999, priredio Sulejman Grozdanic) biti po prvi put sagledan kontinuitet zapisa na steccima i tariha na nisanima, kontinuitet koji je materijalno ocigledan u nizu nekropola sa steccima i grebalja sa nisanima na istim lokacijama. Pogubni zaborav karakteristican za podrucje knjizevnosti nije, srecom, naceo i rastocio kontinuitet imenovanja maternjeg, narodnog jezika u Bosnjaka, kao bosanskog jezika.
Kada se odnos bastine i bastinika primijeni na podrucje jezika, onda nije upitno, niti je to Poveljom zanijekano, da su Bosnjaci decenijama i stoljecima i sadrzaj i naziv dijelili sa drugim bastinicima jezika bosanskog u nepodijeljenoj, zajednickoj domovini Bosni. Ali ovaj kompleks nije tako monolitan kako ga neki zele prikazati i temeljito je drukciji kada se gleda iz unutrasnje perspektive, negoli izvana. Naime, nakon dugog razdoblja imenovanja jezika bosanskim, sredinom XIX stoljeca pocinje se ostvarivati vododjelnica u jeziku na koju je nacelno vec ukazano, pri cemu se acionalne
nominacije – vjerovatno pod uticajem djelovanja Vuka Karadzica – najranije dogoditi kod Srba, bosanski ce se Hrvati, nakon prolaznog ilirskog imenovanja jezika, okrenuti ka hrvatskom imenovanju, dok ce Bosnjaci bosansko imenovanje jezika jos cvrsce i prisnije vezati uz svoje narodnosno osjecanje.Linija takvog zalaganja vidljiva je sezdesetih godina XIX stoljeca medju bosnjackim poslenicima okupljenim oko prvih listova koji tada koji se tada pokrecu u Bosni, a licnost koja se u tom pogledu istice jeste preduzimljivi urednik Sarajevskog cvjetnika, Mehmed Sakir Kurtcehajic, koji je ne samo dosljedan u nominaciji svoga maternjeg jezika kao bosanskog, nego takodjer nastoji u njega unijeti – kao sto je primijetio Dzevad Jahic – "sto je moguce vise jasnoce, ocistiti ga od nepotrebnih nanosa, pa i od rijeci neslavenskoga porijekla". S druge strane, u listu Bosanski vjestnik, uz brojne potvrde kontinuiteta bosanske nominacije, skrece se paznja i na samosvojnosti zasebnih identiteta bosanskog i hrvatskog jezika. Na tragu povezivanja jezika sa narodnosnim osjecanjem medju Bosnjacima, od posebnog znacaja je isticanje vaznosti maternjeg jezika, redovito imenovanog kao bosanski, medju bosnjackim vjersko-prosvjetnim poslenicima u drugoj polovini XIX stoljeca. Tako ce Mehmed Agic iz Bosanskog Broda objaviti 1868. u Carigradu knjizicu pod naslovom Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab, a njegov saborac na istoj stazi zauzimanja za materinski izraz, Omer ef. Humo ce – na kraju, na bosanskom jeziku stampanog vjerskog prirucnika pod naslovom Sehletul-vusul (1875.) – uzviknuti: "Ah, da je Bog do meni bio ovaki bosanski pisani citab!" – dok ce se u pjesmi Pohvala knjiga koje su napisane bosanskim jezikom sa zarom zaloziti za materinski izraz slijedecim stihovima: "Bez suhbe je babin jezik najlasnji, / Svatko njime vama vikom besidi, /Slatka braco Bosnjaci, / Hak vam Omer govori!" Ovo zauzimanje za maternji, bosanski jezik bosnjackih vjerskih ucenjaka kombinirano je nesto kasnije i sa zalaganjem za osavremenjivanje pisma arebice u bosanskom izrazu, u dramaticnom razdoblju nastojanja oko prilagodjavanja novim vremenima, koja su bila obiljezena novim pismom (latinicom), tudjeg jezika nove, tudjinske vlasti, kojoj je pruzen zilav oruzani otpor i na koju se medju Bosnjacima sa zazorom gledalo. Tih godina Ibrahim Edhem ef. Berbic objavljuje vjersku pocetnicu pod naslovom Elif bai bosnevi sa starom i novom jazijom. Bosanska elifnica (Carigrad 1886.) te svoj Bosansko-turski ucitelj (Carigrad 1893.), a pridruzuju mu se sa istim nastojanjima Ibrahim Seljubac sa Novom bosanskom elifnicom, Ibrahim Puska, Arif Sarajlija i drugi – odreda ostajuci dosljedni u bosanskom imenovanju svoga maternjeg jezika. Od posebnog znacaja u ovoj liniji zauzimanja za bosanski jezik bosnjackih vjerskih ucenjaka i alhamijado pjesnika jeste prepjev sa turskog jezika Mevluda Sulejmana Celebija, spjeva o rodjenju Muhammeda a. s. iz pera tadasnjeg kolasinskog kajmekama hafiza Saliha Gasevica, objavljenog arebicom u Skoplju hidzretske 1296. (1878/79.), gdje u prologu aslovljenom kao Predgovor stoji: "Molise me kolasinski prvisi: / 'Nami mevlud daj bosanski napisi!'" Medjutim, u tom istom razdoblju, tj. skraja osmanske i tokom prve decenije
austrougarske vladavine, bosanski Srbi i bosanski Hrvati odsudno se udaljavaju od – sto spontano prihvacenog, sto kasnije od vlasti nametanog – zajednickog bosnjackog imena za narod, te od bosanskog imena za jezik. Prevagu hrvatskog imena za maternji jezik potvrdice cak i rani stihovi tada gorljivo hrvatski usmjerenog mladog Basagica, koji istice da "hrvatskog jezika sum": "Moze da goji, / Moze da spoji / Istok i zapad, pjesmu i um!" Otada bosanstvo u jeziku postaje dio regionalnog oznacavanja za one koji su bosanske Srbe i bosanske Hrvate promatrali izvana, dok bosnjastvo u vezi sa narodnim imenom ubrzano blijedi. Cak ce na srpskoj strani doci do izrazite odbojnosti prema "bosnjakluku", kako je podrugljivo oznaceno – vec u naslovu Kociceva teksta u listu Otadzbina – bosnjastvo Mehmed-bega Kapetanovica Ljubusaka, dok je Safvet-beg Basagic zbog ideje bosnjastva izrazene u mladalackoj pjesmi Bosnjaku ostao na "crnoj listi" velikosrpskih snaga sve do u najnovije doba. Na hrvatskoj strani taj je proces bio donekle usporen: gorljivi bosanski ilirac Ivan Franjo Jukic, koji se potpisivao kao Slavoljub Bosnjak i zagovarao zamisao o "Bosnjacima triju vjera", imao je u svom uceniku fra Antunu Knezevicu nastavljaca ideje trokonfesionalnog bosnjastva, koja ga je medjutim drzala samo do ulaska austrougarskih trupa, nakon cega ju je prepustio bosanskim muslimanima. Ipak, ideja o Bosnjacima katolicke vjere u Bosni, sto bi se moglo oznaciti i kao neka vrsta rezervnog narodnog imena za bosanske Hrvate, nije izdahnula i moze se i danas naci "crno na bijelo", kao izraz inercije spontaniteta, posebno kod onih koji bosanske Hrvate gledaju izvana, a da je ideja bosnjacke trokonfesionalnosti bila i medju Bosnjacima ziva sve do prekjucer i jucer – pokazuju vazna i cesto navodjena knjiga Smaila Balica Kultura Bosnjaka (Wien 1973), sa podnaslovom Muslimanska komponenta, te izvrsna studija Muhsina Rizvica Bosna i Bosnjaci, jezik i pismo (Sarajevo 1995). Dakle, samo nakon tokova u jeziku na koje je ukazano, a koji su bili posljedica temeljitih drustvenih promjena u samoj Bosni i njezinom komsiluku/susjedstvu, moglo se dogoditi da pod pritiscima izvana i podrskom iznutra bude kod austrougarskih vlasti ishodjena promjena u sluzbenom nazivu jezika: srpsko-hrvatski, umjesto bosanski, koji ce pod tim imenom – osim u pisanoj djelatnosti koja se ticala autonomnog vjerskog zivota Bosnjaka – slobodno nastaviti zivot u Sandzaku, medju bosnjackim iseljenicima u Turskoj i drugim destinacijama, a uvjerljiv dokaz neupitnosti takve prakse i u javnom djelovanju, ali izvan Bosne, donosi prvi stampani Tursko-bosanski rjecnik Ahmeda Kulendera, objavljen u Bitolju davne 1912. godine. Uspostavljanjem Kraljevine SHS (1918.) sintagma bosanski jezik protjerana je iz javne upotrebe i u spomenutom ogranicenom obimu. Tako ce u dugom nizu godina nakon 1918. historijsko ime Bosnjak i sintagma bosanski jezik biti nepozeljne i zabranjene, pritisnute hipotekom kalajevstine i bosnjackog integrizma, navodno uperenog protiv Srba i Hrvata u Bosni ("krunski dokaz": Basagiceva pjesma Bosnjaku). Ali ce ponornica nezaustavljivo izbiti, kao Vrelo Bune, i potvrditi neprekinutost i nepresahlost toka svijesti o bosanskom jeziku kao maternjem jeziku Bosnjaka.

3. BOSANSKI JEZIK – ZAJEDNICKO I POSEBNO
U trecoj tacki Povelje o bosanskom jeziku – uz potcrtavanje kontinuiteta imenovanja jezika kod Srba, Hrvata i Bosnjaka – dotaknuto je, mada ne u prvom planu, vazno pitanje o odnosu zajednickog i posebnog u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojuznoslavenskog dijasistema: "Bez obzira na slicna ili razlicita misljenja o zajednickom i posebnom u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojuznoslavenskog dijasistema – a koji cini glavninu juznoslavenske jezicke zajednice – smatramo da je u svakom od narodnosnih tokova rijec o jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bosnjaci bosanskim." Kao sto je u osvrtima na Povelju vec primijeceno, u poentirajucem dijelu ove tacke parafrazirana je i namjenski prosirena davnasnja Krlezina jezgrovita izjava – data u jeku srpskohrvatskih, najblaze receno, zustrih rasprava o jeziku spocetka sedamdesetih proteklog stoljeca – koja je glasila da je zapravo rijec o jednom jeziku, koji u zavisnosti od perspektive nosioca razlicito imenovan. Kao sto se moze uociti, teziste u Krlezinoj izjavi bilo je na zajednickom, ali su politicke (ne)prilike u njegovoj domaji i sire davale krila gorljivim zagovaracima koji su se zalagali za ono posebno. Neizbjeznost zajednickog i relativnost razlika u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojuznoslavenskog dijasistema – barem kada je rijec o leksickom sloju – duhovito je obuhvacena puckom recenicom koja glasi: "Srbin ima kucu i u kuci domacicu, a Hrvat ima dom i u domu kucanicu!" Postavljeno pitanje o odnosuzajednickog i opceg u bosanskom jeziku u prakticnom smislu moze sagledati kroz odnos prema hrvatskom i srpskom ne samo u Bosni nego i sire (u kojem slucaju treba dodati jos i crnogorski). Neosporna je cinjenica da je rijec o jezickim standardima koji imaju zajednicku osnovu, ali i brojne osobenosti u svakom od nacionalnih tokova: u narodnim govorima, u usmenoj i pisanoj knjizevnosti, u nauci, u pisanim dokumentima, u razlicitim vidovima svakidasnje prakse u medijima. U trezvenom pristupu ovom pitanju, bosanski jezik ne treba vjestacki odvajati od onog sto je sa drugima zajednicko i zapravo nezamjenjivo, niti treba zatajiti ono sto je nedvojbeno osobeno i posebno, na bilo kojoj od mogucih razina: fonetsko-leksickoj, morfoloskoj ili sintaktickoj. Navodjena slikovita narodska izreka, kojom se relativiziraju razlike i upecatljivo kazuje o prepletenosti u jezickom izrazu Srba i Hrvata, moze se – za potrebe zornog ukazivanja na zajednicku jezicku osnovu i spomenutu prepletenost na leksickoj razini te ponekad na slozene medjuodnose, i u onome sto je zajednicko, i u onome sto je posebno – prikazati prosirenjem iskaza, koji bi mogao, bez umisljanja da je sve dokraja zakovano, glasiti: "Srbin ima kucu i u kuci domacicu, Hrvat ima dom i u domu kucanicu, Crnogorac ima kucu i u kuci stopanicu, a Bosnjak ima kucu i na domu domacicu!" Razuman pristup pri sredjivanju bosanskog jezickog vrta vodit ce racuna o utemeljenoj i skladnoj ravnotezi, kako onog zajednickog u jezickom izrazu (sa komsijama i susjedima), tako i onog posebnog. U poslovima oko uredjivanja bosanskog jezika – uredjivanja koje je u toku, kao i onome koje tek predstoji – "borba za razlike" u odnosu na jezicki izraz komsija i susjeda besmislena je i predstavljala bi gubitak vremena za bosnjacku kulturu, opterecenu brojnim nasusnim potrebama. Kada je rijec o jeziku, rad na uredjivanju norme savremenog bosanskog jezika ukazuje se kao jedna od nasusnih potreba bosnjacke kulture. Ostavljajuci da jezikoslovci taj posao rade u miru, u skladu sa premisama znanosti i zahtjevima struke, potrebno je ukazati na neke ostatke iz proslosti, kao i na neke nepogode sadasnjosti koje taj posao vec napocetku znacajno usloznjavaju i otezavaju. Naime, neosporna je cinjenica da je bosanski jezik bio izlagan i srbiziranju, i kroatiziranju, zavisno od razdoblja i politicke situacije. Taj proces je neujednacenim tokom popunio citavo XX stoljece, a zapoceo je ranije i, nazalost, nastavio se i nakon njegova isteka. Kako je "srbovanje" Bosnjaka bilo politickog, a "hrvatovanje" kulturnog porijekla, razumljivo je da je kroatizacija bosanskog jezika bila znatnija od srbizacije, kada je rijec o Bosni i Hercegovini. S druge strane, maternji jezik bosnjackih gradjana u Srbiji i Crnoj Gori nije ni stekao "gradjanska prava" i posve je potisnut, saobrazno uskracivanju gradjanskih i nacionalnih prava njegovim govornicima na tim prostorima.Kroatizacija jezika bosnjackih knjizevnika krece od Mehmed-bega Kapetanovica, ciji je jezik u knjigama Narodno blago i dva sveska Istocnog blaga uredjivao (citaj:kroatizirao!) lektor Jozo Cebular. Pripadnici iste strukture, tj. hrvatskih lektora koji su se nasli u prvim stamparijama i uz prve listove i casopise u austrougarskom razdoblju znacajno su djelovali i na jezik Muse Cazima Catica, kao i casopisa i listova koji su u tom cetrdesetgodisnjem razdoblju izlazili u Bosni i Hercegovini, prije svega na jezik u
listu Bosnjak i u casopisu Behar . S druge strane, razumljiva je kroatizacija jezika u djelima pisaca koji objavljuju prve pjesnicke zbirke, pripovijesti ili romane u Zagrebu skraja XIX stoljeca: Safvet-bega Basagica (pjesnicki prvjenac Trofanda iz hercegovacke dubrave), Osmana Nuri Hadzica (pripovijest Ago Saric), prvopotpisanog u knjizevnom dvojcu Osman-Aziz (iza kojeg stoje Osman Nuri Hadzic i Ivan Milicevic,
romani Bez nade, Bez svrhe), Edhema Mulabdica (roman Zeleno busenje). Za vjerodostojniju predstavu o jeziku Edhema Mulabdica, naprimjer, moglo bi posluziti poredjenje romana Zeleno busenje (objavljenog u Matici hrvatskoj u Zagrebu, 1898) i Nova vremena (objavljenog u Prvoj muslimanskoj nakladnoj knjizari i stampariji Muhameda Bekira Kalajdzica u Mostaru, 1914), naravno, pod pretpostavkom da neki
gorljivi lektor iz susjedstva nije u medjuvremenu vec uradio svoj posao. Nakon 1918. godine, tj. proglasenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, proces srbizacije bosanskog jezika uzima vise maha, mada se ne prekida ni linija hrvatskog uticaja na bosanski jezik. Najizrasliji predstavnik u skupini onih cije je otudjenje od maternjeg i zavicajnog bosanskog bilo u razdoblju izmedju dva svjetska rata u znaku okretanja, pa i udvaranja Beogradu – jeste Hamza Humo, ciji ce mladji saputnik medju malobrojnim bosnjackim ekavcima nakon Drugog svjetskog rata, Zuko Dzumhur napisati u svom putopisnom prvjencu, knjizi Nekrolog jednoj carsiji, u cjelini pod naslovom Kamen crnoga sjaja, slijedece znakovite retke: "Sporazumevali smo se nekim cudnim jezikom koji nikada necu moci da objasnim. Nas jezik bio je sastavljen od reci italijanskih, engleskih, francuskih, reci internacionalnih i prstiju srpskih i arapskih." Na drugoj strani bosnjacke polarizacije ove vrste, liniju hrvatovanja u knjizevnom zivotu i u knjizevnom djelu, a time i u jeziku, nastavit ce Alija Nametak i Ahmed Muradbegovic, koji ce ovom profilu bosnjacke distribucije intelektualaca dati brojne i raznovrsne primjere. Na kontinuiranu srbizaciju bosanskog jezika u razdoblju nakon 1945. djelovat ce gotovo pola stoljeca u medijima prevladavajuci jezik TANJUGA, na jednoj, i mala armija lektora iz majstorske radionice Vukovic-Markovic sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na drugoj strani, koji su marljivo radili svoj posao prema dobijenim uputama, na raznim adresama: u skolskim ucionicama na razlicitim razinama, u citankama i udzbenicima, u medijima i drugdje. Nakon dejtonskog parcelisanja Bosne, uz cinjenicu da u kao "manjem entitetu" jezik bosanski nema pravo ni na ime, na prostoru nazvanom Federacija BiH je u toku novi povodanj kroatizacije bosanskog jezika, posredstvom Federalne televizije, Federalne novinske
agencije (TANJUG je odskora pocela zamjenjivati FENA!), dnevnih listova... Kada se ovome doda pucki nehaj za jezik, na jednoj i nesnalazenje bosnjackih intelektualaca, na drugoj strani – dobija se nimalo ruzicasta slika o polozaju bosanskog jezika u bosanskohercegovackoj drustvenoj zbilji. Sve izneseno i stosta izmedju moraju imati u vidu bosnjacki jezikoslovci ako zele valjano odgovoriti izazovu na utvrdjivanju
standardnog izraza jezika bosanskog.

4. BOSANSKI JEZIK I POLITIKA
Sredisnja, 4. tacka Povelje o bosanskom jeziku, vise nego ostale, otvara ono osjetljivo
podrucje drustvenog zivota koje bi se na najsazetiji nacin moglo oznaciti sintagmom
jezik i politika, a glasi: "Manipuliranja nazivom bosanski jezik u politicke svrhe kojih
je u pojedinim razdobljima proslosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom
bosnjackog naroda – kao ni upotreba ove sintagme u regionalnom znacenju, ne
dovode u pitanje vjerodostojnost koriscenja ovog naziva kod Bosnjaka u narodnosnom
smislu." Upotreba naziva bosanski jezik u politicke svrhe odsudno je zapocela i
gorljivo je provodjena u austrougarskom razdoblju, a negativne posljedice te prakse
protezale su se tokom duzim od citavog jednog stoljeca, do danasnjeg dana. Bila je to
izravna posljedica Kallayeva pokusaja uspostavljanja transnacionalnog,
trokonfesionalnog bosnjastva/bosanstva, cime je trebala biti neutralizirana nacionalna
propaganda iz matica, na tragu nacionalnog budjenja i osvjescenja bosanskih
pravoslavaca i bosanskih katolika. Nesto sto je decenijama pa i stoljecima ranije
zivjelo na spontan nacin, domovinsko bosnjastvo/bosanstvo naroda Bosne i bosanstvo
njegova jezika, nije se dalo povratiti i djelotvorno artikulirati za politicke potrebe, sto
je bezuspjesno pokusavao ne samo Benjamin Kallay, nego i neki predstavnici Porte u
zavrsnim godinama osmanskog prisustva u Bosni. Prije nego sto se Kallay bio
prihvatio svojih unifikatorskih poslova, neumoljivo i nepovratno su u Bosni bili krenuli
procesi razdvajanja po narodnosnoj razdjelnici: kod pravoslavaca najbrze, kod
katolika nesto sporije, kod muslimana najsporije. Saobrazno izrecenom, Kallayevo
narodno bosnjastvo/bosanstvo i jezicko bosanstvo pravoslavci ce u Bosni odlucno
odbiti, katolici ce ga izbjeci, a muslimani ce ga djelomicno zadrzati (u jeziku), a u
narodnosnom smislu imenovanja ce se od njeg za neko vrijeme udaljiti. Pokusaj
unitarizacije posredstvom naziva za jezik, tj.upotreba naziva bosanski jezik u politicke
svrhe ostavila je duboke tragove u kolektivnoj svijesti bosanskih Srba: njihova
danasnja reakcija na koriscenje ove sintagme kod Bosnjaka refleksno se povezuje sa
unifikatorskim nastojanjima B. Kallaya, s tim sto im je onda bilo ugrozeno ime (jezika
i naroda, tj. bosanski, umjesto srpskog i Bosnjaci/Bosanci, umjesto Srbi), a danas
samo "drzavica", dejtonska Republika Srpska. Potaknuti istim refleksom, duznosnici
RS pozurili su srbizirati ili dokinuti sve nazive koji su cuvali bosansku oznaku:
Bosanski Brod, Bosanska Kostajnica, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiska, Bosansko
Grahovo i sl. te uvesti i nove, kojima ce srpstvo u Srpskoj biti jos bolje ucvrsceno
(Foca je prekrstena u Srbinje, a usred Banje Luke jedna je ulica preimenovana u
Srpsku i sl.). Bosnjaci su uglavnom prespavali ovo geografsko-topografsko srbiziranje
Bosne, kao sto su prespavali i krizarsko omedjivanje prostora Herceg-Bosne. Jasno je,
dakle, da na Daytonskim ugovorom omedjenom prostoru nazvanom Republika Srpska
postoji nesmiljeni otpor svemu sto ima bosanski predznak, pa tako i prema jeziku
bosanskom. Ali to se ne treba ticati Bosnjaka jer je to – i na srpskoj, i na hrvatskoj
strani, u Bosni i izvan nje – problem onih koji misle da drugom narodu mogu
odredjivati kako ce nazivati nesto svoje, i to nesto zivotno vazno, kao sto je jezik.
Tako ce na hrvatskoj strani, iz akademijskih krugova izvan Bosne biti strogo poruceno
i kao jezikoslovnim razlozima objasnjeno kako u "spornoj" sintagmi rijec bosanski
treba da bude zamijenjena rijecju bosnjacki. Promatrano u historijskoj vertikali, ni
politicka upotreba sintagme bosanski jezik niti politikantska osporavanja, cega smo
savremenici i svjedoci, ne mogu dovesti u pitanje vjerodostojnost naziva bosanski
jezik u Bosnjaka. Jos manje to moze uciniti pojava koriscenja ove sintagme za
regionalno oznacavanje, ni ona davnasnja, ni ona danasnja.
Naime, na brojnim mjestima u razlicitoj literaturi onih koji su Bosnu gledali izvana
sintagma bosanski jezik koristena je da bi se oznacio jezik stanovnika Bosne, bez
uocavanja ili pridavanja vaznosti razlikama medju njima, utemeljenim na vjerskoj ili
narodnosnoj pripadnosti. Bez obzira na razlike koje se u nijansama mogu uocavati u
opasakama putopisaca i ucenjaka, knjizevnika i jezikoslovaca, na jezicima susjednim,
slavenskim ili udaljenijim, evropskim, zajednicko im je da podrazumijevaju
zajednistvo u jeziku stanovnika bosanskog prostora, koje niko razuman nece dovesti u
pitanje. Na primjeru razlicitih oblika stiha – proizvedenih u radionici bezbrojnih
usmenih pjesnika brojnih narastaja, kovanjem, kaljenjem i brusenjem u dugom nizu
decenija – vidljivo je i ono sto je nedvojbeno zajednicko, i ono sto je u ponecem
posebno. Za desetak metrickih varijanti, od kratkog sedmerca do dugog stiha
sesnaesterca, moguce je u sve tri usmenoknjizevne tradicije u Bosni naci potvrdu za
pobrojane oblike stiha, i to je ono sto je zajednicko, ali ce pomnije istrazivanje
pjesnicke gradje pokazati da postoje razlike u tome koje oblike stiha pojedine tradicije
vise "vole", razvijaju i cuvaju, a to onda cini neke posebne odlike. Mogli bi se na
drugim razinama naci slicni primjeri zajednickog i posebnog u tri jezicka standarda na
bosanskom prostoru, koji su postojali i trajali u decenijama i stoljecima zivota jezika,
koji je izvana bivao vidjen regionalno-jedinstven i niko od njegovih ucesnika nije bio
niti iz cega iskljucen, niti po necemu povlasten. Najkrace receno, bosanski jezik iz
proslosti zivota bastini i sadrzaj i ime, a da pri tome ne dovodi u pitanje nicije
stecevine i nicija prava. U zajednickoj proslosti jezika kao dijela ukupne bastine
Bosnjaci prate svoju dionicu bez nastojanja da ospore prava onih drugih da se
prepoznaju kao bastinici u svojim dionicama. Kada Alberto Fortis, u svojoj znamenitoj
knjizi o putovanju po Dalmaciji iz 1774. godine – u kojoj je objavljena cuvena balada
o plemenitoj Hasan-aginoj ljubovci – kaze za bosanski jezik da je ljepsi od onog koji je
slusao u Dalmaciji, u toj regionalnoj oznaci Bosnjaci mogu prepoznati svoju dionicu, a
da pri tom nikom drugom na zajednickom zivotnom prostoru ne oduzmu pravo da
prepoznaju svoju dionicu. Isto se moze primijeniti na slicna spominjanja bosanskog
jezika i prije i poslije Fortisa. Ponekad se takav afirmativni vrijednosni sud izricito
odnosi na bosnjacku dionicu regionalno odredjenog bosanskoga jezika, kao u
svjedocenju Ivana Kukuljevica Sakcinskog, koji u putopisu o Bosni iz sredine XIX
stoljeca – doticuci pitanje bosnjacke narodnosne samosvojnosti u odnosu na
istovjerne Turke – primjecuje: "...Ali nije ni turski Bosnjak Turcin jer nauk Muhameda
nije satro u njemu narav i cud slavensku, ni ljubav k obicajima i jeziku pradjedova
svojih. Ja bi rekao da turski Bosnjak jos uvijek najcistije govori bosanski, samo kad
hoce da ne miesa turske rieci." S druge strane, cinjenica da ce u sadrzaju sintagme
bosanski jezik u regionalnom oznacavanju i drugi narodi u Bosni prepoznati – zavisno
od okvira spominjanja – nesto od svoga jezickog naslijedja, ne dovodi u pitanje
vjerodostojnost koriscenja ove sintagme kod Bosnjaka u narodnosnom znacenju, sto
je odlucno i konacno prevladalo u praksi u razdoblju duljem od jednog stoljeca.
5. BOSANSKI JEZIK I NARODI BOSNE
Peta tacka Povelje o bosanskom jeziku glasi: "Istrajavajuci na upotrebi historijskog
imena za svoj jezik, Bosnjaci u Bosni i Hercegovini i sire ne ugrozavaju nicija prava
niti prisvajaju nesto sto im ne pripada. U tom smislu, koriscenje naziva bosanski jezik
ne ukljucuje nikakvu teznju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i
Hercegovine." U ovoj tacci Povelje stekla su se barem tri pitanja koja iskrsavaju pri
izgovaranju sintagme bosanski jezik u razlicitim kontekstima. Prvo se tice aktualizacije
javne upotrebe historijskog naziva za svoj jezik kod Bosnjaka; drugo se odnosi na
pitanja prava Bosnjaka i drugih naroda u Bosni u vezi sa koriscenjem ovog imena za
svoj maternji jezik; trece dotice moguce teznje ka unifikaciji ili unitarizaciji na
prostoru Bosne posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik od strane najupornijeg
korisnika. U razradi odgovora na prvo pitanje vec je primijeceno da je u proslosti
zivota u Bosni pridjev bosanski uz jezik maternji naroda koji nastanjuju ovaj prostor
decenijama i stoljecima koriscen bez diferenciranja po narodnosnoj ili vjerskoj osnovi.
Vremenska razdjelnica koja je bosanske Srbe i bosanske Hrvate navela da za svoj
maternji jezik usvoje narodnosni umjesto zemaljskog pridjeva, tj. srpski ili hrvatski
umjesto bosanskog, uslijedila od sredine XIX stoljeca, i to kod bosanskih Srba nesto
ranije nego kod bosanskih Hrvata, primjereno ukupnom toku nacionalnog
osvjescivanja, koje je provodjeno djelovanjem iz nacionalnih matica. Dolazak
austrougarske vlasti i bosanski Srbi i bosanski Hrvati docekali su sa razvijenom
svijescu da "anacionalni", zemaljski pridjev ("bosanski") steti njihovim konacnom
narodnom budjenju u Bosni. Djelovanje srpskih i hrvatskih politicara u Bosni na liniji
takvog saznanja urodilo je 1907. odlukom austrougarskih vlasti da u sluzbenoj
upotrebi pridjev bosanski bude zamijenjen pridjevom srpskohrvatski. U isto vrijeme
austrougarska vlast donijela je posebnu uredbu kojom se dopusta da Bosnjaci u svojoj
autonomnoj vjersko-prosvjetnoj i izdavackoj djelatnosti mogu zadrzati pridjev
bosanski u oznacavanju svoga maternjeg jezika. Time su Bosnjaci, inercijom
spontaniteta u koriscenju, jedini ostali vjerni spomenutom "zemaljskom" pridjevu i
tako postali djelatni cuvari sintagme bosanski jezik u smislu naziva za svoj maternji
jezik. Odlukama Zemaljske vlade iz 1907. – cime zapocinje razrada odgovora na
drugo pitanje iz 5. tacke Povelje – potvrdjeno je, dakle, pravo bosanskih Srba i
bosanskih Hrvata da svoj maternji jezik oznace primjerenije stupnju njihove
narodnosne svijesti, sto je podrazumijevalo zamjenu zemaljskog pridjeva narodnim,
kao sto je potvrdjeno i pravo Bosnjacima da odabrano, historijsko ime za svoj
maternji jezik zadrze i dalje u upotrebi, opet u skladu sa stanjem njihove narodnosne
svijesti. U tom kriticnom trenutku bosnjacke i bosanske historije nisu Bosnjaci uzeli za
sebe nesto sto im ne pripada, te nisu tada, a niti su kasnije, ugrozili necija prava:
jednostavno su nastavili provoditi visedecenijsku praksu oznacavanja svoga maternjeg
jezika bosanskim, koja je samo u rjecnickoj liniji pisanih tragova dulja od tri i po
stoljeca: od Hevaijeva (1631.) do Isakoviceva (1992.) preko Kulenderova (1912.)
rjecnika bosanskog, odnosno bosansko-turskog jezika. Sto se tice navodne opasnosti
sadrzane u mogucnosti da Bosnjaci provedu unifikaciju ili unitarizaciju na prostoru
Bosne posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik, aktuelna politicka zbilja ne daje
nikakve osnove za takvu zebnju. Naprotiv: oni kojima se pripisuju unifikatorske ili
unitaristicke teznje, Bosnjaci, zapravo se bore za temeljna i neotudjiva prava svakog
naroda koja se odnose na pravo izbora naziva za svoj maternji jezik, na javnost
upotrebe odabranog naziva te za njegovu ravnopravnost, u temeljnim odlikama
iskaza, u medijima, ciji je upliv na najsiri krug primalaca nesagledljiv. Ova, u biti
neravnopravna borba vodi se tek na dijelu Federacije BiH na kojem nije provedena
etnicka homogenizacija po herceg-bosnaskoj osnovi, sto predstavlja oko 25% ukupne
bosanskohercegovacke teritorije. Vec je primijeceno da na prostoru "manjeg"
bosanskohercegovackog entiteta, dejtonske Republike Srpske, Bosnjacima nije
zajamceno pravo niti na odabrano ime za svoj maternji jezik. Slikovito kazano, kada
je rijec o maternjem jeziku i pravima koja svaki narod ima u tom smislu, u skladu sa
usvojenim medjunarodnim konvencijama koje je Bosna i Hercegovina potpisala,
Bosnjaci su – jednako kao i kada je rijec o provodjenju imovinskih zakona – manje
nego podstanari u vlastitoj kuci: razvijajuci poredbu na slikovit, ali zivotno nazalost
itekako utemeljen nacin, oni su kao oni prognanici u vlastitom gradu koji su u
dejtonskoj RS mjesecima i godinama gledali – a neki to cine i danas – kao nevoljnici
smjesteni u podrumima i garazama tudjih ili – ako su imali "srece" – vlastitih kuca. Da
bi izborili ostvarenje svojih temeljnih prava kada je rijec o jeziku Bosnjaci bi morali
hitno izraditi neke temeljne prirucnike ili tacnije – djelotvornije nastaviti posao na
onom sto je zauzimanjem pojedinaca ili dobrovoljackih gradjanskih udruzenja u
protekloj deceniji zapoceto pregnucima koje oznacavaju naslovi: Rjecnik
karakteristicne leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovica (1992.), Pravopis
bosanskoga jezika Senahida Halilovica (1996.), Gramatika bosanskoga jezika Dzevada
Jahica, Senahida Halilovica i Ismaila Palica (2000.) te Frazeologija bosanskoga jezika
Ilijasa Tanovica (2000.). U razdoblju koje predstoji bosnjacki lingvisti bi morali ne
samo prigotoviti neke temeljne prirucnike, kao sto je, naprimjer, jednotomni rjecnik
bosanskog jezika, nego takodjer izradom odgovarajucih metodskih prirucnika osigurati
primjenu ostvarenih dostignuca na utvrdjivanju odlika bosanskog jezika na razlicitim
obrazovnim razinama i u medijima. Za razliku od korisnika srpskog i hrvatskog jezika
na podrucju Republike Srpske i zaokruzenog obrazovnog sustava Herceg-Bosne,
kojima kao visokosofisticirana baza za djelovanje stoji razudjena izdavacka djelatnost
instituta i katedara u maticama, korisnicima bosanskog jezika u Bosni, domovinskim
te u zemljama iseljenja na juznoslavenskom prostoru, ali i u srazmjerno blizoj i
dalekoj dijaspori, stoji tek nekoliko pobrojanih izdanja, u sadrzajnom rasponu i tirazu
mnogo skromnijem od stvarnih potreba. Jasno je, dakle, da Bosnjaci – koji su na putu
borbe za ostvarenje pukog prava na javnu upotrebu imena za svoj maternji jezik te
pocetne, skromne primjene temeljnih odlika bosanskog jezika u skolskoj praksi – ne
mogu nikoga ugroziti ni na dijelu Federacije BiH gdje cine vecinu. Zapravo, ni na toj
cetvrtini bosanskohercegovacke teritorije nisu se u stanju – sa raspolozivim
lingvistickim snagama i u ovom stupnju organiziranosti – othrvati gruboj kroatizaciji u
jeziku koja je u toku, koja nije nista drugo, doli jedan od vidova nastavljanja,
lingvistickim sredstvima, agresije koju je na Bosnu i Bosnjake izvrsio susjed sa
najblizeg Zapada. Kroatizacija jezika na oznacenom dijelu Federacije poprimila je
posljednjih mjeseci zabrinjavajuce razmjere zahvaljujuci vjestom zauzimanju vaznih
lektorskih pozicija u Federalnoj novinskoj agenciji (FENA), Federalnoj televiziji te u
nekim listovima, od strane pozrtvovnih promicatelja novohrvatstine. Doda li se ovome
nepostojanje organiziranog bosnjackog otpora ovog jezickoj agresiji te nesnalazenje i
koketiranje nekih bosnjackih intelektualaca sa stilogenoscu hrvatskog, usljed
nedovoljnog poznavanja maternjeg, bosanskog jezika, pokazuje se za Bosnjake
krajnje nezavidna jezicka slika na onoj cetvrtini bh teritorije gdje bi kao trebali imati
ostvarena kakva-takva temeljna prava, u ovom primjeru jezicka Iz svega iznesenog je
vidljivo da Bosnjaci – kada je rijec o maternjem jeziku – ne mogu ni sami sebi pomoci
na djelotvoran nacin te je navodna opasnost od unifikacuje ili unitarizacije, koja bi na
prostoru Bosne bila provedena posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik od strane
njegova korisnika – najobicnija izmisljotina.
6. JEZIK BOSANSKI I BOSNJACI
Pridjev bosanski uz naziv za maternji jezik Bosnjaka preovladava u zivotnoj praksi
ovog naroda, i u proslosti, i u sadasnjosti do te mjere da su skorasnji pokusaji
propisivanja bosnjackog pridjeva shvaceni kao nedobronamjerno nametanje neceg sto
vraca unatrag, neceg sto unazadjuje. Zato su sastavljaci Povelje smatrali za potrebno
odgovoriti na ovo pitanje, sto je ucinjeno 6. tackom, koja glasi: "Pokusaji da se
Bosnjacima, umjesto historijski potvrdjenog te u praksi usvojenog naziva bosanski
jezik nametne bosnjacka nominacija jezika predstavljaju politiziranje koje je
posljedica prezivjelog a neprevladanog srpskog i hrvatskog paternalizma i negiranja
bosnjacke nacionalne samosvojnosti." Bosnjaci su svoj maternji jezik – od najranijih
spominjanja do danas – neuporedivo cesce imenovali bosanskim, nego bosnjackim. Ili
jos tacnije, bosnjacka nominacija maternjeg jezika kod Bosnjaka je sporadicna i
rijetka, a ne nalazi se ni u jednom od vaznijih svjedocanstava, od Uskufijeva
predgovora njegovom tursko-bosanskom rjecniku (1631.) do danas. Znaci, cinjenica
da su sami Bosnjaci mnogo cesce koristili "domovinski" nego "narodni" pridjev
usmjeravala ih je da konacan izbor padne na prvi i zato su se – prvom prigodom koja
im se ukazala za ovjeravanje ovog izbora (1991., prilikom popisa stanovnistva u
tadasnjoj Jugoslaviji) – listom izjasnili da govore bosanskim jezikom. Gotovo devet
decenija ranije, takav njihov izbor priznala je i austrougarska vlast uredbom kojom se
– nakon uvodjenja novog sluzbenog imena za jezik carskih podanika u Bosni i
Hercegovini – Bosnjacima dopusta da u autonomnoj vjerskoj i izdavackoj praksi mogu
i dalje svoj jezik nazivati bosanskim, cime je zapravo uvazen i ovjeren njihov izbor.
Znakovito je da zagovaraci protivbosnjackih ideologija i nosioci protivbosnjacke prakse
nisu osporavali ozvanicenje bosnjackog izbora u pogledu nominacije njihova
maternjeg jezika, ni ono davnasnje, iz austrougarskog razdoblja (1907.), ni ono
jucerasnje, iz vremena zajednicke drzave juznoslavenskih naroda (1991.). Naime, ni u
predvecerje Balkanskih ratova niti uoci krvavog pira koji je pratio razvaljivanje
Jugoslavije nije se cinilo da ce Bosnjaci – koji su platili ceh u oba slucaja – prezivjeti i
moci predstavljati politicki cinilac u ovom dijelu Balkana i zato njihovi neprijatelji nisu
ni obracali paznju na tadasnje ozvanicenje njihova izbora koje se ticalo nominacije
njihova maternjeg jezika. Medjutim, mada su iz posljednjeg pokusaja njihova
istrebljenja kao naroda izasli posve slabasne snage, daleko od one koja bi im
priskrbila mogucnost da postanu politicki cinilac u Bosni, a kamo li sire, njihovim
neprijateljima se ipak cinilo da je iz predostroznosti potrebno nastaviti osporavanje
bosnjacke narodnosne samosvojnosti, sto se – na iskustvu oprobanih metoda –
djelotvorno moze provoditi posredstvom jezika, pitanja koje se od davnina pokazalo
dovoljno osjetljivim i zapaljivim, sto daje mogucnost neiscrpne (zlo)upotrebe. Nije
uvazavana cinjenica da su Bosnjaci, zapravo, odsudno i konacno iskoristili jedno
neupitno narodno pravo, tj. odabrali ime za svoj maternji jezik te da je to cinjenica
koja ne moze biti dovedena u pitanje i oko koje ne moze biti nikakvih pogadjanja te
da su smijesni prigovori kako se time navodno narusava "neumoljiva" logika po kojoj
ime jezika mora biti izvedeno od imena naroda, a ne od imena zemlje i po kojoj su
Bosnjaci kao proizveli neku nedopustivu i neodrzivu nelogicnost. Kao da jezici naroda
sirom svijeta ne vrve od razlicitih "nelogicnosti". Kada je rijec o imenovanju jezika, zar
nam nisu poznati primjeri da malobrojniji narodi posudjuju od brojnijih ili da brojniji
narodi od malobrojnijih naziv za svoj jezik (Austrijanci od Nijemaca i Amerikanci od
Engleza)? Osporavanja i pritisci na Bosnjake kojim ih se zeli natjerati da jednu
ustaljenu i uvrijezenu nominaciju zamijene drugom, koja je vec ostavljena proslosti,
zapravo su izraz paternalistickih teznji i nespremnosti velikosrpskih i velikohrvatskih
snaga da prihvate cinjenicu nedvojbene bosnjacke nacionalne samosvojnosti. O tim
dusebriznickim nastojanjima velikonacionalista, koji su – negiranjem bosnjacke
samosvojnosti i nastojanjima oko njihovog potcinjavanja – zeljeli koncem XIX stoljeca
u Bosni steci odlucnu prednost za prisajedinjenje ovog prostora maticama, izvanredno
pronicljivo je pisao Josip Ljubic, potpisujuci pseudonimom Ild Bogdanov knjigu Spor
izmedju Srba i Hrvata (Zadar 1895.):
Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u zivot, pohitase Srbi i rekose
Bosnjacima:
"Amo k nama, vi ste Srbi!
Kad to opazise Hrvati, pohitase i oni i rekose Bosnjacima:
"Ne k Srbima, vec k nama, vi ste Hrvati!"
Ali, Bosnjaci nijesu bili lude. Prije nego sto bi se odlucili ili na desno ili na lijevo,
prohtjelo im se da li je ta hitnja bratska ljubav ili sto drugo, pa kad vidjese o cemu se
radi, tad jednostavno, logicno, sasvim logicno dodjose do zakljucka: Ni amo, ni tamo,
vec svak za se.
Evo logike kojom se posluzise:
Kad se Hrvati i Srbi smatraju kao dva naroda, a jezik im je isti, zasto ne bi i mi, kad
govorimo kao i oni, bili treci narod?
Kad Srbi i Hrvati kazu da ne mogu da budu isti narod jer su im dva imena, zasto ne bi
i mi, kad nam je ime sasvim drugacije nego njihovo, bili treci narod?
Kad Srbi i Hrvati kazu da ne mogu da budu isti narod jer nisu nad njima u proslosti isti
kraljevi vladali, zasto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili treci narod?
Kad Srbi i Hrvati kazu da ne mogu da budu isti narod jer su jedni pravoslavci, a drugi
katolici, zasto ne bi i mi, kad smo muhamedovci, bili treci narod?
Ni stotinu godina nakon pojave Ljubiceve knjige nije rijesen spor izmedju Srba i
Hrvata oko Bosne. U medjuvremenu, ni jednoj od strana nije uspjelo dobiti Bosnu
samo za sebe, jer su propali pokusaji i pridobijanja Bosnjaka, i njihovog uklanjanja sa
lica Zemlje, i njihova potpunog progona iz domovine Bosne, provodjeni naizmjenicno
sa obje zainteresirane strane, ali je zato u toku borba velikosrpskih i velikohrvatskih
snaga oko podjele Bosne. Kao i u vrijeme kada je Bosnu svaka od strana htjela samo
za sebe, i sada su Bosnjaci jedina smetnja zavrsetku posla oko Bosne. Naravno, ni u
ovom sporenju ni jedna od strana ne zeli uvaziti cinjenicu bosnjacke nacionalne
samosvojnosti i u tom nastojanju podrivacki rad oko jezika dobro se uklapa u bestidnu
rusiteljsku strategiju: nametanje bosnjackog pridjeva za maternji jezik nadaje se kao
kazna Bosnjacima od strane njihovih neprijatelja zato sto su pristali – nevoljko i sa
zadrskom – uvaziti bosnjacko historijsko narodno ime. Ali bez obzira na lukavost i
upornost bosnjackih neprijatelja, nastojanja da se Bosnjacima podmetne i po
mogucnosti nametne narodna umjesto zemaljske odrednice za njihov maternji jezik,
osudjena su na neuspjeh kao i pokusaji plivaca da plivaju uzvodno maticom Neretve ili
Vrbasa, cijom linijom su najnoviji kartografi pokusali podijeliti Bosnu. Kao i kucu
naroda, kucu bosansku, koju stoljecima strpljivo grade – i kucu narodnog bica, jezik
maternji, Bosnjaci su konacno i nepovratno, i to ne od jucer, imenovali bosanskim.
7. BOSANSKI JEZIK I ZBILJA BOSNE
U sedmoj, zavrsnoj tacci Povelje potcrtano je legitimno bosnjacko pravo da svoj
maternji jezik imenuju primjereno praksi u narodnom zivotu minulih decenija i
stoljeca, te iskazana spremnost da se isto takvo pravo uvazi i kada je rijec o drugim
narodima u Bosni i sire. Uz to, oznacena su kao dobrodosla jezikoslovna bavljenja i
opcenito zalaganja na podrucju kulture koja vode boljem medjusobnom upoznavanju i
uvazavanju naroda na bosanskohercegovackom prostoru: "Isticuci legitimno pravo da
svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u narodu ukorijenjenim imenom, Bosnjaci
podrzavaju jednaka prava drugih naroda u Bosni i Hercegovini i sire, a smatraju
dobrodoslim lingvisticka istrazivanja i zalaganja u kulturi koja ce omoguciti nase bolje
upoznavanje i medjusobno uvazavanje." Pogled na zbilju zivota u Bosni, ni u proslosti,
ni u sadasnjosti nije mogao ponuditi vjerodostojnu procjenu stanja ukoliko nije bila
uvazena neobicna slozenost suodnosa vjera, tradicija i kultura naroda koji nastanjuju
ovaj prostor. Kako se u jeziku ogledaju sva desavanja u zivotu jednog naroda, pogled
na ovu dionicu narodne samosvojnosti morao je gubiti na svojoj vjerodostojnosti
ukoliko nisu uocavani slozeni suodnosi u zivotu narodnih zajednica Bosni, ciju je zbilju
zivota jedan ceski publicist u austrougarskom razdoblju oznacio kao "kalajdoskop".
Zbilja zivota Bosne, u svojoj punoj zamrsenosti, otimala se uproscenim pristupima i
ostajala nepoznanica mnogim koji su umisljali da su nasli spasonosnu formulu za
njezinu neuhvatljivu "kvadraturu kruga". Pjesnicki je tu zbunjenost pitaca pred tajnom
Bosne najupecatljivije obuhvatio Mak Dizdar pjesmom Zapis o zemlji. Razumljivo je
zato da je i pitanje jezika u ovoj slozenoj zajednici naroda takodjer cesto izazivalo
zbunjenost i pogresne procjene onih koji su pokusavali dati valjan odgovor u pogledu
na to osjetljivo pitanje.
Najnovija desavanja u Bosni u deceniji koja je iza nas dodatno su zamrsila, a uz to jos
u vecoj mjeri otvorila proces politizacije razlicitih pitanja koja se ticu jezika. Vec je
primijeceno da se u pola Bosne, na prostoru dejtonske Republike Srpske, sprjecava
svaki bosanski pridjev, ne samo onaj koji dolazi u nazivu za maternji jezik Bosnjaka; u
amandmanima na ustav RS, u nabrajanju jezika kojim govore konstitutivni narodi koji
nastanjuju administrativno-politicki prostor "manjeg entiteta", izbjegnuto je
"pridjevsko" imenovanje jezika jer je procijenjeno da ne bi proslo nametanje
bosnjacke nominacije u atmosferi zagrijanoj raspravama koje su bile u toku, a
bosanska se nije niposto zeljela prihvatiti; u zustrim, uzurbanim nastojanjima da se
sto prije stigne i do odlucnih razlika kada je rijec o jeziku, u prvoj dionici protekle
decenije, cak je bio propisan ekavski izgovor u sluzbenoj stokavstini, od cega se
kasnije odustalo, a jezickoj homogenizaciji, koja prati nesmiljenu etnicku
homogenizaciju na oznacenom prostoru, sluzi pismo cirilica, koje se zeli prikazati
neodvojivim od Srpstva; ukupno ponasanje drustveno-politickih struktura odaje
uvjerenje da je jezicko pitanje u ovom entitetu odsudno i "zauvijek" rijeseno.
Sto se tice prostora Federacije BiH, stanje se razlikuje zavisno od toga da li se radi o
kantonima sa bosnjackom ili sa hrvatskom vecinom. Slika u pogledu jezika usloznjava
se na prostoru Federacije BiH vec cinjenicom da se nastava jezika i knjizevnosti odvija
zapravo po dva programa: federalnom, u kantonima sa bosnjackom vecinom i dijelom
u mjesovitim kantonima, te "hercegbosnaskom", koji je istovjetan sa programom u
RH, u zupanijama sa hrvatskom vecinom i dijelom u "mjesovitim"
kantonima/zupanijama. Medjutim, u javnoj upotrebi jezika, od Daytonskog mirovnog
ugovora naovamo, hrvatski jezik nalazi se u funkcionalnom prodoru u takvim
razmjerama da bi oni koji bi samo po tome sudili o etnickoj slici u Federaciji BiH
zakljucili da Hrvati cine izrazitu vecinu stanovnistva u odnosu na Bosnjake, a ne
obrnuto. Zapravo, oni koji namecu hrvatski jezik na prostoru Federacije BiH isturena
su ruka tudjmanovske velikohrvatske politike prema Bosni, koji je polugama privrede i
kulture nastavljaju dijeliti i nakon Daytona, sve do danasnjeg dana. Gorljivi zagovaraci
i zilavi radenici na provodjenju te zamisli jako dobro znaju da je podrucje jezika
izuzetno djelotvorna poluga. Njihovoj nakani veoma pogoduje okolnost da potrebne
jezicke prirucnike, uradjene u Hrvatskoj, zacas imaju u rukama u potrebnoj kvaliteti i
u kolicinama primjerenim potraznji. S druge strane, Bosnjaci su za potrebe jezicke
standardizacije maternjeg, bosanskog jezika priredili tek prve prirucnike, koji nisu u
takvim tirazima da bi zadovoljili osnovne potrebe, a u nekim dionicama nisu
kvalitetom na potrebnoj razini. U naznacenim okolnostima vodi se na prostoru
Federacije BiH neravnopravna borba u kojoj zagovaracima nametanja hrvatskog
jezika stoje na raspolaganju brojnija i jaca oruzja i orudja. Na drugoj strani, ceta
boraca za bosanski jezik malobrojna je i za nje ne stoje ni drzava (koje u Bosni
nema!), ni akademije, ni instituti, ni zavodi... Da stvar za Bosnjake bude jos
nepovoljnija, u novije doba izgubili su ucenog i smirenog znalca i borca, Aliju
Isakovica, koji se za bosanski jezik borio i kao knjizevnik, i kao jezikoslovac, a koji je
iskru tog zara, u kresevu rasprava o jeziku skraja sezdesetih proslog stoljeca, preuzeo
i dalje ponio, nasavsi se u podsticajnom drustvu zemljaka Maka Dizdara, od kojeg je
preuzeo i uredjivanje za Bosnjake zivotno vaznog casopisa Zivot, onog gromadnog
pjesnika cija je zivotna pjesnicka zbirka uzdrmala ondasnju jugoslavensku knjizevnu
javnost, a kojem je zauzimanje za jezik bosanski dovodilo cetnicke huskace pred
kucna vrata. Osim brojnih polemickih bitaka, koje u vidu mladalacki prozivljenih,
duhovitih i ostrih, ali i pronicljivih i temeljito pripremljenih ogleda i razgovora vodio u
razdoblju duzem od tri decenije, Isakovic je objavio prvi razlikovni rjecnik bosanskog
jezika (Rjecnik karakteristicne leksike u bosanskome jeziku), u najdramaticnijem
trenutku bosnjacke historije, krvave 1992. godine. Isakovic je rukovodio i radom
"Preporodove" komisije koja je dala upute za izradu prvog pravopisa bosanskog jezika
(Senahid Halilovic, Pravopis bosanskoga jezika, Sarajevo l996.), a njegov doprinos
proucavanju bosanskog jezika od golemog je znacaja, kako za savremene tako i za
proucavaoce koji dolaze. U nizu prvih vaznih knjiga, kojima se ucvrscuje svijest o
bosnjackoj narodnosnoj samosvojnosti, Bosnjaci su u proteklim godinama dobili i
svoju prvu gramatiku, kao zajednicko djelo nesto starijih i sasvim madih boraca za
bosanski jezik (Dzevad Jahic, Senahid Halilovic, Ismail Palic, Gramatika bosanskoga
jezika, Zenica 2000.), a korpusu knjiga vaznih u borbi za dostojanstven polozaj
bosanskoga jezika mogu se pridodati jezicka trilogija najizraslijeg bosnjackog
lingviste, Dzevada Jahica (...) te prinos slaviste Ilijasa Tanovica sa podrucja
frazeologije (Frazeologija bosanskoga jezika, Sarajevo 2000.). U nabrajanju temeljnih
priloga proucavanju bosanskog jezika objavljenih u novije doba ne smije se izostaviti
zbornik radova sa simpozija o bosanskom jeziku (Simpozij o bosanskom jeziku,
Sarajevo 1999.), gdje je objavljeno tridesetak priloga, pretezno bosnjackih lingvista,
kao i zajednicki dokument ucesnika skupa, naslovljen kao Zakljucci Simpozija o
bosanskom jeziku.
Medjutim, u predocavanju onog sto cini izravnu literaturu o bosanskom jeziku valja
uzeti u obzir priloge nastale u ranijem razdoblju, u decenijama kada jos nije bilo
rijeseno pitanje imenovanja standardnih jezika na juznoslavenskom prostoru, tj.
medju narodima cija zajednicka jezicka osnova nije upitna. Takve priloge proucavanju
bosanskog jezika, u vidu zasebnih knjiga ili pojedinacnih tekstova u periodici ili
posebnim izdanjima, bez izricitog imenovanja pojave, dali su najstariji bosnjacki
lingvisti, kao sto su Ismet Smailovic i Asim Peco, kao i oni mladji, uz vec ranije
spominjane – Mevlida Karadza, Naila Hebib-Valjevac, Hanka Vajzovic, Remzija
Efendic-Paric, Ibrahim Cedic, Muhamed Arnaut, Muhamed Sator i neki drugi, pretezno
okupljeni oko Instituta za jezik u Sarajevu. Dakako, priloge proucavanju bosanskog
jezika dali su i lingvisti izvan bosnjackih redova, u novije doba i nekih koji dolaze sa
udaljenijih slavenskih prostora (doktorska disertacija Poljakinje o bosanskom jeziku).
Nazalost, nigdje se bosanski jezik ne proucava institucionalno i organizirano na razini
drzave ili naroda, kako je sugerirano jednim neostvarenim zakljuckom spomenutog
simpozija, gdje zakljucak pod tackom 1. glasi: "Kadrovski osnaziti Institut za jezik u
Sarajevu, redefinirati njegove zadatke i preimenovati ga u Institut za bosanski jezik."
Nepostojanje takvih institucioniranih bavljenja bosanskim jezikom ne mogu zamijeniti
gradjanske inicijative, kakva je u svojoj osnovi BZK "Preporod", iz cije je jedinice,
imenovane kao Institut za bosnjacke studije, potekla Povelja o bosanskom jeziku.
Srecom, u pravnom smislu bosanski jezik nije ilegalac: nasao je mjesto u federalnom
ustavu, a odsjek za juznoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Sarajevu (Odsjek za
bosanski, hrvatski i srpski jezik), kao i neke slavisticke katedre u Evropi uvazavaju
samosvojnost njegove pojave i cuvaju njegovo ime. Bosanski jezik nije bez
buducnosti, usprkos djelovanju protivbosnjackih snaga. Dostojno mjesto bosanskom
jeziku svojim djelovanjem moraju izvojstiti prije svega bosnjacki lingvisti, a oni
dobrohotni iz drugih naroda mogu i treba da im u tome pomognu.
Zabiljeske uz Povelju o bosanskom jeziku (2)
BASTINA I JEZIK BOSANSKI
U tekstu Povelje o bosanskom jeziku s razlogom je vec u uvodnom dijelu poklonjena
paznja pitanju kontinuiteta imenovanja jezika, sto je vidljivo iz druge tacke ovog
dokumenta, koja glasi: "Koriscenjem naziva bosanski jezik Bosnjaci slijede
nominaciju svoga jezika ciji se kontinuitet moze pratiti od bosanskog srednjovjekovlja
do danas, a koji je bezbroj puta potvrdjen u upravno-pravnim spisima, narodnim
govorima, bosnjackoj usmenoj i pisanoj knjizevnosti te u razlicitoj literaturi na
slavenskim i drugim jezicima." Za valjano objasnjenje slozenosti kontinuiteta
imenovanja jezika o kojem je rijec, od koristi moze biti razmatranje odnosa bastine i
bastinika, na sta je vec ranije ovlas skrenuta paznja. Ukazano je vec na cinjenicu da
je odnos knjizevne bastine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih bastinika uokviren i
statican, jer je rijec o pojavi koja je zaokruzena i zavrsena. Druga je stvar sto je kod
Bosnjaka bilo doslo do prekida svijesti o tome da su i oni bastinici knjizevne bastine
bosanskog srednjovjekovlja, koju cine crkvene knjige, upravno-pravni spisi i posebno
bosanska epigrafika. Taj nehaj i zaborav isao je dotle da su Bosnjaci gubili iz vida da i
njihovi preci leze pod steccima bosanskih velikasa i vladara te ostalih muzeva koji su
sami dali isklesati ili su im njihovi najblizi narucili i postavili bilige na "bastini
plemenitoj". Simbolicno je taj odnos na zgusnut i slikovit nacin sadrzan u odjeku
zivotnih putanja djece posljednje bosanske kraljice Katarine i Hercega Stjepana
Vukcica Kosace. Kraljicina kci, princeza Katarina – u usmenoj predaji poznata kao
"Kraljeva kci" – umire na putu za Istanbul u Skoplju, vec kao muslimanka, a nad
mezarom joj biva podignuto turbe, koje ce se urusiti u velikom skopskom potresu
1963. godine. S druge strane, Hercegov sin stize u Istanbul kao novi musliman, pravi
impresivnu karijeru i u literaturi je ostao poznat kao Ahmed-pasa Hercegovic, gdje se
kaze da je bio "drzavnik, zakonodavac, pjesnik i epistolog" te da je, pored maternjeg
bosanskog, poznavao jos i arapski, turski, perzijski i latinski. Prekretnicki dogadjaj u
etnogenezi Bosnjaka – primanje islama – dovesce do prekida veze sa
srednjovjekovljem i zaborava o kojem je bilo rijeci, pri cemu ce se medju Bosnjacima
sacuvati svijest da su bastinici pjesnistva Ahmed-pasina i brojnih drugih pojedinaca
cija ce pojava uslijediti u kasnijim decenijama (ukljucujuci i Ahmed-pasina sina, koji je
na turskom pjevao pod pjesnickim imenom Siri, "lavlji"), ali ce iz sjecanja izbledjeti da
su takodjer nasljednici njihovih predaka, "dobrih Bosnjana", a time i pjesnickog
nasljedja u kami urezanog ili u kamenu kovanog u vidu epitafa na njihovim
nadgrobnjacima i ostalog sto cini knjizevni korpus bosanskog srednjovjekovlja.
Slikovito kazano, Bosnjaci su bili zaboravili svoje pretke iz vremena srednjovjekovnih
banova i kraljeva onim istim nehajem koji je doveo do zaborava tuznog kraja zivota
"Kraljeve kceri", oznacenog usamljenim mezarom na brdu Gazi-baba, ponad starog
Skoplja. U znaku takvog zaborava predaka napisana je prva "kratka historija" Bosne iz
pera jednog od najucenijih Bosnjaka, Safvet-bega Basagica, Kratka uputa u proslost
Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1900), koja zapocinje sa godinom (1463.) koja
oznacava propast Bosanskog kraljevstva i pad Bosne pod osmansku vlast, i druga
knjiga istog pisca Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti (Sarajevo 1912), a u
uvodnim se invokacijama pisac poziva na Gazi Husrev-bega, ali ne i na bana Kulina.
Takva ce se praksa nastaviti sve do u novije doba, kada knjizevnik Alija Isakovic,
jedan od glavnih ucesnika najnovijeg bosnjackog preporodnog okupljanja u kulturi
(1990.), zapocinje u Biserju (Zagreb 1972), prvoj bosnjackoj knjizevnoj antologiji,
osvrt na umjetnicku knjizevnost djelima nastalim takodjer tek nakon pada Bosne pod
osmansku vlast. Tek ce u skorasnjoj knjizi Bosnjacka epigrafika (Sarajevo 1999,
priredio Sulejman Grozdanic) biti po prvi put sagledan kontinuitet zapisa na steccima i
tariha na nisanima, kontinuitet koji je materijalno ocigledan u nizu nekropola sa
steccima i grebalja sa nisanima na istim lokacijama. Pogubni zaborav karakteristican
za podrucje knjizevnosti nije, srecom, naceo i rastocio kontinuitet imenovanja
maternjeg, narodnog jezika u Bosnjaka, kao bosanskog jezika.
Kada se odnos bastine i bastinika primijeni na podrucje jezika, onda nije upitno, niti je
to Poveljom zanijekano, da su Bosnjaci decenijama i stoljecima i sadrzaj i naziv dijelili
sa drugim bastinicima jezika bosanskog u nepodijeljenoj, zajednickoj domovini Bosni.
Ali ovaj kompleks nije tako monolitan kako ga neki zele prikazati i temeljito je drukciji
kada se gleda iz unutrasnje perspektive, negoli izvana. Naime, nakon dugog razdoblja
imenovanja jezika bosanskim, sredinom XIX stoljeca pocinje se ostvarivati
vododjelnica u jeziku na koju je nacelno vec ukazano, pri cemu se nacionalne
nominacije – vjerovatno pod uticajem djelovanja Vuka Karadzica – najranije dogoditi
kod Srba, bosanski ce se Hrvati, nakon prolaznog ilirskog imenovanja jezika, okrenuti
ka hrvatskom imenovanju, dok ce Bosnjaci bosansko imenovanje jezika jos cvrsce i
prisnije vezati uz svoje narodnosno osjecanje.
Linija takvog zalaganja vidljiva je sezdesetih godina XIX stoljeca medju bosnjackim
poslenicima okupljenim oko prvih listova koji tada koji se tada pokrecu u Bosni, a
licnost koja se u tom pogledu istice jeste preduzimljivi urednik Sarajevskog cvjetnika,
Mehmed Sakir Kurtcehajic, koji je ne samo dosljedan u nominaciji svoga maternjeg
jezika kao bosanskog, nego takodjer nastoji u njega unijeti – kao sto je primijetio
Dzevad Jahic – "sto je moguce vise jasnoce, ocistiti ga od nepotrebnih nanosa, pa i od
rijeci neslavenskoga porijekla". S druge strane, u listu Bosanski vjestnik, uz brojne
potvrde kontinuiteta bosanske nominacije, skrece se paznja i na samosvojnosti
zasebnih identiteta bosanskog i hrvatskog jezika. Na tragu povezivanja jezika sa
narodnosnim osjecanjem medju Bosnjacima, od posebnog znacaja je isticanje
vaznosti maternjeg jezika, redovito imenovanog kao bosanski, medju bosnjackim
vjersko-prosvjetnim poslenicima u drugoj polovini XIX stoljeca. Tako ce Mehmed Agic
iz Bosanskog Broda objaviti 1868. u Carigradu knjizicu pod naslovom Ovo je od
virovanja na bosanski jezik kitab, a njegov saborac na istoj stazi zauzimanja za
materinski izraz, Omer ef. Humo ce – na kraju, na bosanskom jeziku stampanog
vjerskog prirucnika pod naslovom Sehletul-vusul (1875.) – uzviknuti: "Ah, da je Bog
do meni bio ovaki bosanski pisani citab!" – dok ce se u pjesmi Pohvala knjiga koje su
napisane bosanskim jezikom sa zarom zaloziti za materinski izraz slijedecim
stihovima: "Bez suhbe je babin jezik najlasnji, / Svatko njime vama vikom besidi, /
Slatka braco Bosnjaci, / Hak vam Omer govori!" Ovo zauzimanje za maternji,
bosanski jezik bosnjackih vjerskih ucenjaka kombinirano je nesto kasnije i sa
zalaganjem za osavremenjivanje pisma arebice u bosanskom izrazu, u dramaticnom
razdoblju nastojanja oko prilagodjavanja novim vremenima, koja su bila obiljezena
novim pismom (latinicom), tudjeg jezika nove, tudjinske vlasti, kojoj je pruzen zilav
oruzani otpor i na koju se medju Bosnjacima sa zazorom gledalo. Tih godina Ibrahim
Edhem ef. Berbic objavljuje vjersku pocetnicu pod naslovom Elif bai bosnevi sa starom
i novom jazijom. Bosanska elifnica (Carigrad 1886.) te svoj Bosansko-turski ucitelj
(Carigrad 1893.), a pridruzuju mu se sa istim nastojanjima Ibrahim Seljubac sa
Novom bosanskom elifnicom, Ibrahim Puska, Arif Sarajlija i drugi – odreda ostajuci
dosljedni u bosanskom imenovanju svoga maternjeg jezika. Od posebnog znacaja u
ovoj liniji zauzimanja za bosanski jezik bosnjackih vjerskih ucenjaka i alhamijado
pjesnika jeste prepjev sa turskog jezika Mevluda Sulejmana Celebija, spjeva o
rodjenju Muhammeda a. s. iz pera tadasnjeg kolasinskog kajmekama hafiza Saliha
Gasevica, objavljenog arebicom u Skoplju hidzretske 1296. (1878/79.), gdje u
prologu naslovljenom kao Predgovor stoji: "Molise me kolasinski prvisi: / 'Nami
mevlud daj bosanski napisi!'"
Medjutim, u tom istom razdoblju, tj. skraja osmanske i tokom prve decenije
austrougarske vladavine, bosanski Srbi i bosanski Hrvati odsudno se udaljavaju od –
sto spontano prihvacenog, sto kasnije od vlasti nametanog – zajednickog bosnjackog
imena za narod, te od bosanskog imena za jezik. Prevagu hrvatskog imena za
maternji jezik potvrdice cak i rani stihovi tada gorljivo hrvatski usmjerenog mladog
Basagica, koji istice da "hrvatskog jezika sum": "Moze da goji, / Moze da spoji / Istok i
zapad, pjesmu i um!" Otada bosanstvo u jeziku postaje dio regionalnog oznacavanja
za one koji su bosanske Srbe i bosanske Hrvate promatrali izvana, dok bosnjastvo u
vezi sa narodnim imenom ubrzano blijedi. Cak ce na srpskoj strani doci do izrazite
odbojnosti prema "bosnjakluku", kako je podrugljivo oznaceno – vec u naslovu
Kociceva teksta u listu Otadzbina – bosnjastvo Mehmed-bega Kapetanovica
Ljubusaka, dok je Safvet-beg Basagic zbog ideje bosnjastva izrazene u mladalackoj
pjesmi Bosnjaku ostao na "crnoj listi" velikosrpskih snaga sve do u najnovije doba. Na
hrvatskoj strani taj je proces bio donekle usporen: gorljivi bosanski ilirac Ivan Franjo
Jukic, koji se potpisivao kao Slavoljub Bosnjak i zagovarao zamisao o "Bosnjacima
triju vjera", imao je u svom uceniku fra Antunu Knezevicu nastavljaca ideje
trokonfesionalnog bosnjastva, koja ga je medjutim drzala samo do ulaska
austrougarskih trupa, nakon cega ju je prepustio bosanskim muslimanima. Ipak, ideja
o Bosnjacima katolicke vjere u Bosni, sto bi se moglo oznaciti i kao neka vrsta
rezervnog narodnog imena za bosanske Hrvate, nije izdahnula i moze se i danas naci
"crno na bijelo", kao izraz inercije spontaniteta, posebno kod onih koji bosanske
Hrvate gledaju izvana, a da je ideja bosnjacke trokonfesionalnosti bila i medju
Bosnjacima ziva sve do prekjucer i jucer – pokazuju vazna i cesto navodjena knjiga
Smaila Balica Kultura Bosnjaka (Wien 1973), sa podnaslovom Muslimanska
komponenta, te izvrsna studija Muhsina Rizvica Bosna i Bosnjaci, jezik i pismo
(Sarajevo 1995).
Dakle, samo nakon tokova u jeziku na koje je ukazano, a koji su bili posljedica
temeljitih drustvenih promjena u samoj Bosni i njezinom komsiluku/susjedstvu, moglo
se dogoditi da pod pritiscima izvana i podrskom iznutra bude kod austrougarskih
vlasti ishodjena promjena u sluzbenom nazivu jezika: srpsko-hrvatski, umjesto
bosanski, koji ce pod tim imenom – osim u pisanoj djelatnosti koja se ticala
autonomnog vjerskog zivota Bosnjaka – slobodno nastaviti zivot u Sandzaku, medju
bosnjackim iseljenicima u Turskoj i drugim destinacijama, a uvjerljiv dokaz
neupitnosti takve prakse i u javnom djelovanju, ali izvan Bosne, donosi prvi stampani
Tursko-bosanski rjecnik Ahmeda Kulendera, objavljen u Bitolju davne 1912. godine.
Uspostavljanjem Kraljevine SHS (1918.) sintagma bosanski jezik protjerana je iz
javne upotrebe i u spomenutom ogranicenom obimu. Tako ce u dugom nizu godina
nakon 1918. historijsko ime Bosnjak i sintagma bosanski jezik biti nepozeljne i
zabranjene, pritisnute hipotekom kalajevstine i bosnjackog integrizma, navodno
uperenog protiv Srba i Hrvata u Bosni ("krunski dokaz": Basagiceva pjesma
Bosnjaku). Ali ce ponornica nezaustavljivo izbiti, kao Vrelo Bune, i potvrditi
neprekinutost i nepresahlost toka svijesti o bosanskom jeziku kao maternjem jeziku
Bosnjaka.
Munib MAGLAJLIC