Stanovnici sela sa sjevera Crne Gore - treba li napominjati da se mahom radi o Bošnjacima - zaključavaju svoje domove i odlaze... Ovoga puta, odredište im je Francuska: zapravo, parkinzi pored velikih prodajnih kuća. Njihova djeca leže i smrzavaju se na dušecima, ispod tankih šatora, prostrtim na hladnom asfaltu

Piše: Faiz Softić

Dvadeset i prvi je vijek. Nekoliko zemalja sa Balkana pretenduju da se pridruže Evropskoj uniji, dok njeni građani masovno napuštaju zemlju i odseljavaju se u zemlje zapadne Evrope. Traže mjesto pod suncem, traže bolje, traže zemlju u kojoj, zahvaljujući svom radu, mogu obezbijediti svojoj porodici tri obroka, udoban krevet i toplu odjeću. Stanovnici sela sa sjevera Crne Gore - treba li napominjati da se mahom radi o Bošnjacima - zaključavaju svoje domove i odlaze... Ovoga puta, odredište im je Francuska: zapravo, parkinzi pored velikih prodajnih kuća. Njihova djeca leže i smrzavaju se na dušecima, ispod tankih šatora, prostrtim na hladnom asfaltu. Istina, dovedena im je rasvjeta, voda, imaju i kupatila, ali su, ipak, pod otvorenim nebom.

Posve je razumljivo da ni jedna država nema dovoljno stambenog prostora da odmah po useljenju prihvati i smjesti toliki nevoljni svijet, pa nema ni Francuska, Jer, na parkinzima i pod šatorima nisu samo oni koji su udarili mandal na bihorskim kućama i krenuli u bijeli svijet, već su tu i razni nevoljnici iz drugih balkanskih prostora, kao i iz afričkih zemalja. Svi oni su u potrazi za kakvim-takvim životom, koji prije svega podrazumijeva siguran krov nad glavom.

No, u Francuskoj, kao i u mnogim drugim zapadnoevropskim državama, dozvola za boravak  i rad, što je preduslov za dobijanje sugurnog krova nad glavom, ne dobija se niti, lako niti brzo. To najbolje znaju mnogi od onih nesretnika, smještenih pod šatorima, koji po desetak godina, a i više, čame u kojekakvim sabirnim centrima, iščekujući pozitivno rješenje zahtjeva za boravkom i radnom dozvolom. Kroz kakve probleme i svakodnevna iskušenja prolaze, nebi li nekako uspjeli da prehrane sebe i svoju porodicu, da prežive - ne treba govoriti. Sve to rade i preživljavaju, sa uvjerenjem da će ipak jednoga dana  - biti bolje. A ako to bolje i ne dočekaju oni, vjeruju da će njihova djeca dočekati bolju budućnost u ovoj naprednoj zemlji  - Francuskoj, jer su izgubili nadu u sopstvenu bolju budućnost u zemlji iz koje dolaze.

U svojoj državi – Crnoj Gori, nisu vidjeli boljitak života, iako su godinama strpljivo očekivali i nadali se tom boljem životu. Vlast im je davno okrenula leđa, pomoći  niotkud! U Crnoj Gori, a pogotovu na njenom sjeveru, gotovo je opšta nezaposlenost, a od socijalne pomoći se ne može dostojno živjeti.

Primjera radi, da li je neko od nadležnih iz državnog vrha Crne Gore svjestan da je četvoro djece Senihe Kurgaš, iz Osmanbegovog sela u bjelopoljskoj opštini, samohrane majke - gladno?! A, da bi nevolja bila još gora, Seniha je još i bolesna! Da li iko, od onih koji drijemaju u skupštinskim klupama crnogorskog parlamenta - i primaju "bogovske plate", dnevnice za putovanja, nadoknade za članstva u raznim odborima …, ili se svađaju kao kakve mahaluše – zna da četvoro maloljetne djece bolesne i samohrane majke Senihe već tri dana nisu hljeba okusila? Istina je to, to znaju svi oni koji su nedavno pritekli u pomoć, da spasu Senihu i njenu maloljetnu djecu…

Suka Kijamet, rođen u selu Godijevo (Bijelo Polje) koji živi u Luksemburgu i član je Zavičajnog kluba ”Bihor”, predočio je ovaj slučaj Upravnom odboru ovog udruženja i odmah se reagovalo. Već sutradan, Senihi je kupljen šporet na drva, a i ormar – gdje će djeca moći da odlože svoje stvari, ako ih uopšte imaju.

Čuvši za loše stanje ove porodice, Ajdin Šabotić, također član ovog udruženja, koji je nedavno bio u Crnoj Gori, u Sandžaku, kupio je ovoj familiji veš-mašinu, a našao se još neko te je Senihi kuću zastro novim ćilimima. Tako je majku Senihu i njeno četvoro djece, bar za trenutak, ogrijalo sunce.

Političari Crne Gore, poslanici iz Bijelog Polja – stidite se!

I dok god bude takva nebriga za svoje građane, oni će bježati iz svoga kraja, iz svoje države. Seniha sa svoje četvoro djece sigurno, bar za sada, neće. Bolesna je i nemoćna da se preseli na francuski parking. Osim toga, uz novi šporet, veš- mašinu i tovar brašna, koji je donirao jedan od dobrih i humanih ljudi, Seniha će se, bar privremeno, osjećati sretnom i zadovoljnom. Jer mnogo i ne očekuje…
Postoje sela i zaseoci u Donjem Bihoru, a vjerovatno i u drugim krajevima Sandžaka i Crne Gore, koja se u potpunosti ispražnjena. Prazni i napušteni domovi djeluju koliko tužno - toliko i zastrašujuće. Tek ponegdje se oglasi pokoji pas lavežom,  pas koji nije htio od svoje kuće, riješen da umre kraj svoje kopanje. Sve je drugo zamrlo! Za to vrijeme, parkinzi u Francuskoj su prenaseljeni, a neki od onih ispod šatora poručuju: Bilo kud, samo ne nazad! Ne u Bihor, ne u Sandžak, ne u Crnu Goru! Samo ne tamo gdje država na svoje građane gleda samo kao na glasački potencijal, a ne kao na ljude koji će svojim radom usrećiti i sebe i svoje bližnje, pa i državu.
Onaj ko se odlučio da se iz sopstvene kuće preseli pod šator na francuski parking, to, sigurno, nije uradio bez velike nužde!

Pomozi, o veliki Bože!

preuzeto sa www.fokuspress.com