U maltene svim prilozima koji slijede u časopisu vidno je nastojanje i jaka želja: sačuvajmo ime i dom, prihvatimo opštu zajednicu sa mirom kojim su nas podarili razum i vjera. Tako ćemo jednako biti svoji i pripadati i drugima. Svemu ljudskom. Ovaj časopis posvećen je nama u Crnoj Gori i biće, akobogda, još svjetliji bijeli Svjetionik i onima u migraciji.

Piše: Jovan Nikolaidis

1.
Časopisi (ljetopisi, glasila i libri) oduvijek su kulturama svakog naroda bili svjetionici. Postavljeni na pogodnim mjestima, sa ugrađenim signalima znanja, toplom zrakom osvjetljavali su pomrčine, utirali puteve narodima i državama. Kao blagorodni jahači na konjima istorije prvi su javljali dobre vijesti: stiže nova generacija kazivara, misionara, učitelja i darivaoca ljepote narodima. Da poduče, da ukažu, smisle i ucrtaju tragove kojima su svijet puka hranila i pojila. U ime mira sa svima koji dobre zadaće ljudima i traže i nude. Teško zemlji kojoj su neki drugačiji glasi davali pravce koji nisu radost i ljepota suživota. Ni u pustinjama ne živi samo jedno biće.
Da, možemo reći, na početku prosvjetiteljstva svakoj zajednici bȋ darovan i časopis. Svete knjige da potvrde, časopisi da urese. I tako do danas. Sa stranica vremena, nije trebalo dugo čekati, stizala je puku prosvjeta, umjetnost i vješto pri/pokazanje ko smo, što smo, kuda trebamo krenuti da budemo dika čovječanstvu. Među narodima koji su istu namjeru za dobro i lijepo tražili i nalazili u svijetu.

2.
U današnjoj savremenoj, građanskoj Crnoj Gori ima dosta časopisa. Dva su meni srcu prirasla. FOKALIZATOR i KAZIVARt. Jednaka po važnosti onim što kane i dokazuju. Ostali ne dotiču moju pažnju, iako ne sporim potrebu da postoje. Ova dva, prvi kao najava nove estetike u najnovijoj crnogorskoj literaturi (fokalizacija: narativnost, intertekstualnost, eksperimentalnost, višeznačnost, tekstualni signal koji upućuje na čitanje), i drugi, kao ovjereni dokument vitaliteta bošnjačkog naroda u nas, koji respektuje i afirmiše i crnogorski multikulturalizam. Oba su mom svjetonazoru putokazi ka idejama.
Obratiću ovom prilikom pažnju na drugi, na KAZIVART, časopis za kulturu, umjetnost i društvene teme, glasilo Bošnjaka za Crnu Goru, regiju i dijasporu.

3.
U svom jezgrovitom, kao u kamen urezanom uvodu, glavni urednik određuje strategiju časopisa. Piše, usput pominjući i pošast od virusa koji se razlio Planetom, da su ljudski prioriteti često pogrešni i da težnja, ljudsko pregnuće ka boljem, mora ojačati. U svakodnevlju, pogotovo u kulturi. Zapisuje on dvije sintagme: iz svima opšte poznate „ostanimo doma“, koju nam zadnjih mjeseci, poput SOS, šalju zdravstvo i nosioci državne vlasti, Urednik je iskovao i svoju: „ostanimo pri sebi“. I time je, po mom sudu, testamentarno naznačio strategiju KAZIVARTa. Obje kovanice govore više od mnogih deklaracija i deklamacija iz naše banalizovane stvarnosti.
Prva je humana, napredna, pristojna i lijepa - sve najedno. Ima li važnije zadaće zajednici nego da čuva dom, naslijeđe, ime i trag u vremenu – ostanimo doma, svemu tome predani! Bilo pandemije ili ne bilo, dom je naše utočište! U drugoj, urednik blagorodno upozorava da, ako ostanemo pri sebi, savladaćemo zlo oko sebe, ali i zlo u sebi, jer ćemo ostati prisebni, daleko od ludosti i haosa kojim je čovječanstvo dobrano okupirano. Priseban biti, ne biti ni lud ni lunatik, već razložnošću vezan – to je zadaća čovjeka i njegove kulture. Opšte i nacionalne, tradicionalne i moderne, prošle i buduće. U maltene svim prilozima koji slijede u časopisu, i od odabranih tekstopisaca, i od omladine, vidno je upravo takvo nastojanje i jaka želja: sačuvajmo ime i dom, prihvatimo opštu zajednicu sa mirom kojim su nas podarili razum i vjera. U božje i ljudsko, podjednako. Ne biti sumanut, mahnit, raspojasan. I biti svoj – tako ćemo jednako pripadati i drugima. Svemu ljudskom.
Ovaj časopis trasirao je još jedan cilj, neskrivenu namjeru, težnju gotovo misionarske čvrstine. Posvećen je, ne samo obradom tema i uradcima poezije, proze, slikarstva i fotografije (a sve sa mjerom - kako bi rekao i mudrac helenski: „ničega suviše“) nama u Crnoj Gori, već on biva i biće, akobogda, još svjetliji bijeli Svjetionik i onima u migraciji. Jer, u ljudima iz dijaspore počiva danas silna snaga, ne samo bošnjačka, već sveljudska. Koju smo, kao društvo, rasijali nehajem, sebičnošću. Tu snagu je podnjivila tuga, do neba široka, do dna mora duboka – zašto smo morali otići s rodne grude!? Slutim da ne postoji srce izbjegličko koje, dan za danom ne ponavlja to pitanje: Zašto smo morali otići, ko je tome kriv; naši nervi i srce najbolje pulsiraju tamo gdje su naše livade i lučišta, obori i kućišta, zumbuli i karanfili?!

4.
Treba se radovati pojavi KAZIVARta. Treba ga čuvati, slagati broj za brojem uza se, jer je sa njim svima nama došla mirna radost, otmena učenost i velika pristojnost. On se i čita, itekako, a ima li veće sreće časopisu od te – da bude čitan i čuvan? Talisman od slova! Posebna vrijednost vidi se u činjenici da ovo pregnuće duha od rečenica i slika ima podršku Ministarstva kulture – da mu dadne dugovječnost. Ne treba pominjati zbog čega je stigla. Odocnjela nije, uvijek je na vrijeme pomagati dobre nakane. Važnije je gledati na bolje, na ono što dolazi. Tako sve ono što je bilo loše najlakše gubi snagu... Aferim!

Bilješka o autoru

Jovan Nikolaidis je pisac grčkog porijekla, rođen u Crnoj Gori,11.jula 1950.godine, na obali Jadrana.Veliki dio svog života proveo je u Sarajevu gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Rat ga je potjerao u rodni kraj, Ulcinj, gdje piše i gdje je urednik časopisa za kniževnost i kulturu, PLIMAplus što okuplja oko sebe kvalitetne majstore pera iz bivše Jugoslavije.
Nikolaidis je u javnosti prepoznatljiv po upornosti u afirmaciji crnogorske multikulturalnosti, koji Balkan doživljava kao zonu tolerancije i mirne koegzistencije. Na književnom planu, kao autor se potpisuje na šesnajest proznih, pjesničkih i esejističkih knjiga. Uspostavio je brojne veze sa piscima iz regiona. Pokretač je projekta Kuća za pisce i dugogodišnji saradnik ugledne međunarodne prevodilačke mreže Traduki. Takođe je osnivač ogranka Matice crnogorske u Ulcinju. Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika.
Nedavno je objavio romane, Naši su životi bjekstva i Nemoj plkati , u kojima se suptilno bavi nevidljivom istorijom pomjeranja duša na ovim prostorima i među etničkim uticajima.