Migracije u književnom kontekstu

Jedan od najvećih savremeni pisaca Evrope Gi Helminger boravio je u Petnjici, te na tribini „Migracije u književnom kontekstu“ govorio, između ostalog, kako je nastao njegov roman Novi Brazil. O književnosti koja je inspirisana migracijama govorili su Jovan Nikolaidis autr romana „Naši su životi bjekstva“ i Faiz Softić autor romana "Strah od rodne kuće” “Ljudi bez adrese”.

* * * * *

Na desetom festivalu priči "Zavičajne staze", iz kojeg je 2014.godine izraslo „Bihorsko kulturno ljeto“, pod nesebičnom pažnjom misionara kulture Mirsada Rastodera, gostovao je jedan od najvećih evropskih, pa i svjetskih savremenih pisaca – Gi Helminger (Guy Helminger).

Gi Helminger rođen je 1963. godine u Luksemburgu, a od 1985. Kao profesionalni pisac živi u njemačkom gradu Kelnu.

Spremajući građu za svoj roman “Novi Brazil” 2008. boravio je sedam dana u kući Banja Durakovića u bihorskom selu Trpezi, gdje je razgovarao sa njim i njegovom porodicom kao i porodicom Bajrama Muhovića o detaljima njihovog izbjeglištva u Luksemburgu gdje su tražili azil koji im nije odobren i vlasti Luksemburga su ih vratili u Crnu Goru.

Njihova izbjeglička sudbina korespondira sa sudbinom Luksemburžana koji su 1828. krenuli iz tada siromašnog Luksemburga prema obećanoj zemlji Brazilu, ali pošto su mjesecima uzalud čekali brod u Njemačkoj i potrošili skoro sav novac koji su spremili od prodatih imanja - obavještavaju ih da Brazilu više nije potrebna radna snaga i da više ne prima emigrante. Očajni i osiromašeni vraćaju se nazad u zemlju porijekla koja ih sada neće i tretira ih kao izdajnike. Ne prima ih ni crkva! I za njih oni su ljudi koji su izdali svoju zemlju i ogriješili se o Boga.

Kako te 2008. kada je boravio u Bihoru, veliki pisac je i sada bio oduševljen toplim dočekom Bihoraca koji su na svakom koraku pokazivali srdačnost i dpbrodošlicu.

Njegov nastup pratila je puna sala u Domu kulture u Petnjici. O književnosti koja je inspirisana migracijama govorili su književnici Gi Helminger, Jovan Nikolaidis i Faiz Softić. Razgovor sa piscima u Petnjici odlično je moderirala Selma Rastoder a prevođenje Adisa Kočan, profesorica.

Migracije su neuspjeh političkih sistema

– Migracija je jedna od ključnih tema za mnoge pisce, podsjetio je Faiz Softić. Vrlo davno čitao sam Hemigveja, Remarka, Lajoša Zilahija i druge pisce koji su govorili o prelasku granica, zaobilazeći granične postaje i naoružane stražare, o ljudima koji su bježali od svoje kuće a tražili tuđu kako bi se spasili od kojekakvih nevolja, i nikada nisam ni slutio da će se to i meni dogoditi, a dogodilo se! U želji da pronađem svoju djecu koja su početkom rata u Bosni iz Sarajeva otputovala u Crnu Goru, a potom sa dijelom rodbine dospjela do Luksemburga, kriomice zaobilazeći granične prelaze i sam sam (1995.) dospio do Luksemburga. Kroz sve to sam osjetio ogromnu patnju migranatskg jada i tuge .
Svako dijete, svaka žena i svaki čovjek koji krene prema svom cilju, tražeći sigurnije mjesto pod suncem je po jedan zaseban roman. I ne samo njihov put, već i svaki trenutak sa njihovih puteva je nukleus od kojega se može ispisati roman.

Izgleda nam da se svijet ujedinjuje i približava, međutim, razlika između bogatih i siromašnih je sve očitija. Sve više ljudi odlazi u emigraciju zbog ekonomske situacije, ali i bježi od smrti i straha, tražeći tako bolji život u drugim zemljama.

Da li je čovjek prevaren u kosmosu, da li je postao žrtva moćnih i bogatih i tako u novije vrijeme itekako izdat od demokratije?! pita se Softić.

Migracija, kaže Gi Helminger, postaje simbol neuspjeha naših političkih sistema.

Migracija nije samo evropski fenomen, ali, naravno, on pokazuje da je neophodno da naša politika bude više utemeljena na evropskoj ideji saradnje. Politika kakva je danas na sceni u Evropi usmerena je u korist bogatih i to je politika koja uvećava bogatstvo malobrojnih. Dakle, politika je daleko od demokratskih principa i predstavlja osnov za djelidbu bogatstva bogatima.

Većina stanovništva i dalje dobija manje, država blagostanja se sve više smanjuje, a nekoliko stotina ljudi profitira na račun čitavog stanovništva. Dakle, produbljuje se jaz između zemalja, ali i između većine naroda jedne zemlje i manjine poslovnih lidera u istoj toj zemlji.

Gi Helminger navodi primjer sporazuma afričkih zemalja kojim je velikim korporacijama dozvoljeno da love ribu u afričkim vodama. Kada lokalni ribari nijesu više ništa mogli da sakupe i izvezu u Evropu – kontinent koji je uništio njihovu egzistenciju, onda je Evropa potopila mnoge od ovih ljudi u Mediteranu ili na Bliskom istoku.

Naši su životi bjekstva

Migracije su sociokulturološki defekt zatvorenih društvenih zajednica, kazao je Jovan Nikolaidis. On je citirajući svetu knjigu Ku'ran pojasnio odnos književnika prema migracijama.

„Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojim neprijateljima, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stiigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. A Allah mnogo prašta i milostiv je.“ (Iz „Kurana“, po prijevodu Besima Korkuta)

Uobičajeno značenje za migracije, seobe, kojim se označava fizičko kretanje ljudi iz jednog područja u drugo, pojedinca ili grupe ljudi, dobrovoljno ili prisilom, oskudno je i šturo da sažme i djelić patnje, truda i tuge onih koji su na migraciju osuđeni. Nije utješna ni istorijska istina da su migracije vječne: poznato je da su seobe teška ljudska sudbina, sociokulturološki defekt zatvorenih društvenih zajednica A to je već prilika umjetnosti da se na to gibanje ljudsko osvrne i čovječanstvu ponudi književna djela – dokumente o nevoljama iseljenih i željama da se one prevladaju, da se iseljenici jednog dana vrate početku svom, imenu i rodu. Da sav izbjeglički konvoj od nemila do nedraga obrne putanju, putokaz povratka. Nad svim tim kretanjima u srca iseljenika ostaju talasi nostalgije. Da, seobe naše prate i otpori da ne zaboravimo ko smo i od koga smo nastali, u nama su migracijom narasli do odlučnosti, značenja i vjere: ljudi smo koji će se jednom vratiti. Migracija je drugo ime za povratak korijenima. Čeka se pravednost na nepravdu koja je seobe uslovila.

Sve to, u našim zborovanjima pa lutanjima, sabiranjima da nas ne pometu vjetrovi tuđine, silne molitve i nadanja, da ne zaboravimo, već je nastala i nastaje dobra književnost sa temom o iseljeništvu – upečatljivi su to dokumenti o nevoljama u tuđini i željama da se one prevladaju, da se jednom stane, okrene, jednom vrati, početku svom, imenu i rodu. Nad svim tim talasima emocija u srcu raseljenih ostaju bisage nostalgije. Nostalgija – drugo je ime za migraciju, a migracija sama zakletva je naša: jednom ćemo se vratiti. Da gorku koru kruha pospemo smokom slasti jezika na kome smo progovorli i običaja koji su nas kuražili.

Sve tri svete knjige pune su opisa takvih seoba. Homerova „Odiseja“ istim se imenom zove: junak-mučenik hoće da se vrati svom otoku i porodici, vječnim utočištima i slatkom smirenju. Sindbadovih sedam putovanja iz „Šeherezade“. „Robinzon Kruso“ kao balada o povratku. „Seobe“ Miloša Crnjanskog. „Osma ofanziva“ Branka Ćopića. Nikos Kazantzakis: „Pisma Greku“. Knjige Orhana Pamuka o migracijama u Tursku i iz Turske. Ni duboko humane romane Huseina Bašića ne smijemo zaboraviti. Aleks Šteger: „Na kraju napisano“ (o drami sirijskih izbjeglica preko Balkana do Evrope). Moja skromna interpretacija o porodičnoj seobi s kraja Epira do Crne Gore u romanu „Naši su životi bjekstva“. Topla storija „Novi Brazil“, plemenitog Gi Helmingera, ovogodišnjeg gosta „Bihorskog kulturnog ljeta“...
Ne mogu se nabrojati teme i dileme iseljeništva o kojima je istorija književnosti dala i ostavila pečat. No, jedno je izvjesno. Ovu, uslovno rečeno, anomaliju, bolje reći: kobni fenomen društvenih previranja, kome su krunsko svjedočenje i kalvariju migracija na Balkanu, dali ratovi tokom raspada Jugoslavije, ostaje lajt-motiv za buduće književne uradke kod nas u Crnoj Gori i u regionu.

Ipak, kažimo i to da je bolna potreba da se osim umjetnosti, migracijama našeg življa, najčešće prisilnim iseljavanjem/protjerivanjem stanovništva s rodnog praga stranputicama diljem svijeta, treba i mora pozabaviti šira društvena zajednica. Lako je napisati roman, mnogo je teže temeljno objasniti uzroke seoba i priznati opštu i pojedinačnu društvenu krivicu radi koje su iseljeni najvitalniji dijelovi stanovnika Crne Gore. Dakle: sve će biti mnogo bolje ako se za migracije, kao globalnom problemu, pronađu lokalna rješenja. Pa da počnemo pisati manje o migracijama a više o povratku nevine crnogorske mladosti. Koja, daleko od svojih domova, čeka i tuguje i tom se povratku nada. Pa da nam svane prije nego nam iznova ne mrkne.

-Besmisleno je pisati o starim migracijama a da se ne osvrnemo na novo vrijeme koje je donijelo bezbroj raseljavanja i ljudskih nesreća, kazao je Faiz Softić.

-Gi Helminger, izuzetan pisac, dolazi do ljudi koji su željeli da žive u Luksemburgu, ali su odbijeni, neki od njih su sedam godina živjeli u Luksemburgu tražeći azil, da bi onda bili deportovani. Bili su to ljudi iz CG-Bihora i Helminger kreće tragom njihove sudbine i kao svaki ozbiljan pisac traga za građom i to ga prije desetak godina dovodi u bihorska sela, tačnije u Trpezi i tamo bilježi žive izbjegličke priče koje vješto ugrađuje u svoj briljantni, ali zbilja briljantni roman – Novi Brazil.

U mojim romanim i poeziji svako ko je bio u sličnoj situaciji će prepoznati sebe. Pa čak i oni koji nemaju izbjeglička iskustva duboko suosjećaju sa ljudima koji su bježali.

Moj roman “Strah od rodne kuće” upravo govori o ljudima koji su krenuli u svijet da traže izgubljenog Nafila Raspikuću koji je nestao početkom rata u Bosni, a vijesti stizale da su ga viđali u raznim gradovima Evrope. Roman govori i o drugim ljudima iz Bosne kojima je bila bliža Švedska nego vlastita kuća koja se nalazila samo jedan kilometar od mjesta gdje su se oni nalazili tokom rata.

Mnoga nevesela iskustva prozrokovana ratom su našla mjesta u mom književnom opusu, ali je ostalo i mnogo ne zapisanog. Ako mi Veliki Bog podari zdravlja i života – dovršit će se i još mnogo toga započetog, kazao je Softić.
Njegova odabrana poezija u knjizi "Dok vode teku" natopljena je slojevima dubokog preživljavanja ljudskih sudbina.

"Bihorski kazivar"

Festival priče "Zavičajne staze Bihor 2017" obilježilo je gostovanje značajnih pisaca i drugih umjetnika, te promocije knjiga koje su u vrhu savremene literature, kao i tematske tribine "Migracije u književnom kontekstuo" i "Magija ženskog pisma". O uticaju žena na bošnjačku kulturu kroz tradiciju i savremeno stvaralaštvo govorili su Prof.dr Hasnija Muratagić Tuna, mr Sait Šabotić,etnolog Ibiš Kujević, pjesnikinja Rebeka Čilović, mr Mirsada Šabotić,mr Misera Suljić Sijarić i Mirsad Rastoder. Tokom festivalskog programa predstavljena je poezija Nadije Rebronja, Faiza Softića, akademsko spisateljska biografija Hasnije Muratagić Tune, pjesništvo Ljubete Labovića, Braha Adrovića, Rebeke Čilović, romani Isnama Taljića, Stamena Milovanovića, priče Misere Suljić Sijarić, kreativna škola Enesa Halilovića, prva izložba mladih umjetnica Alme Rastoder i Alise Rujović kao drugi sadržaji. Posebnu pažnju izazvalo je gostovanje luksemburško-njemačkog pisca Gi Helmingera, autora ronmana NOVI BRAZIL, koji je oduševljen neobičnim susretom u Šipovicama i poetskim besjedama kod Ćamilove česme i u bašči kuće velikog pripovjedača. U ime desetog Festivala Zavičajne staze", Helmingeru je uručena Povelja "Bihorski kazivar" za istraživačko -spisateljski podvig u predstavljanju izbjegličke drame, od Brazila... do Bihora... Povelju mu je uručio Mirsad Rastoder inspirator i urednik festivalskog programa.Ovo priznanje do sada su primili Faruk Dizdrarević (2016)i prof dr Hasnija Muratagić Tuna(2017).

Emir Pašić