U izdanju udruženja bošnjačkih pisaca Crne Gore i Centar za kulturu Rožaje, ovih dana je štamapana,antologija anti-ratne poezije Bošnjaka "Tarih".

Priređivač antologije, Safet Hadrović Vrbički naparavoio je izuzetno suptilan i bogat izbor pjesama koje su pored ostalih napisali : Husein Bašić,Abdulah Sidran, Enes Kišević i drugi autori , a sa njima i počasni gosti antologije: Milika Pavlović, Jevrem Brković i Miraš Martinović.

Recenzenti su: Akademik Ferid Muhić, Mr. Sait Šabotić, i Braho Adrović.

Antologija "Tarih" ima ukupno 476 stranica formata 24 x 16.

Knjiga je štampana u tiražu od 1000 primjeraka., u štampariji IVPE Cetinje. Knjigu su finansijski podržali: tokom pripreme rukopisa i štampanja: Opština Rožaje i Ministarstvo kulture Crne Gore.

Prva promocija antologije održana je u Petnjici 3.septembra u okviru programa "Bihorsko kulturno ljeto 2017".
Slijede promocije u: Tutinu, Novom Pazaru, Podgorici,. Rožajama, Sarajevu i Skoplju, a potom i dalje...

Ovo je prva anti-ratna antologija poezije Bošnjaka.

U nastavku može te pročitati neke od pjesama iz antologije : Safet Hadrović Vrbički:"Neka se zbude događaj"; Birsena Džanković, "Srebrenoj zemlji"; Faiz Softić: "Srebrenica"; Avdija Avdić: "Sramna odlkikovanja", i pjesmu: "Gdje je ta srebrenica". Enes Kišević: "Havino preklinjanje", "Potočari", "Srebrenička majka"; Braho Adrović: "Etničko čišćenje"; Hamza Mustafa: "Srebrenica"; Zilhad ključanin, "Bog i suze"; Elvedin Nezirović, "Dženet".

FAIZ SOFTIĆ - SREBRENICA

Stasale aršlame rumene
U đul baštama Zelenog Jadra
Trni slast u rumenom plodu
Nad Srebrenicom crni se gavran vije.

Na okutnjici Fate Orlović u Cerskoj
Posadiše oltar –
Uskličnik na mitomanskoj sintaksi zločina,
Ucvijeliše onu koja nikoga nije.

Talasaju grane prerodile
U Potočarima:
Mašu li to onima koji doći neće?
O, majke srebreničke,
O, majke Bošnjačke
Za koga noću bdiste
Nad kolijevkama zlaćanim.

U šumi svitac prestravljen
Kruži posljednji let
– Umiru tek zamomčena djeca
Tuzla daleko, daleko sloboda
I nikog sem Boga.

Koliko neizgovorenih riječi onih
Čije kosti krije zemlja
I onih koji ne zgoreše
U fabričkim pećima.
O majke srebereničke,
O majke moje i majke moje djece –
Kako vid očinji halaliti?

U grumen zemlje savila se lobanja
Šesnaestogodinjeg Amira
Iz Potočara.
Otac mu Nezir kojega nema
Ni btata Amirovog, ni brata Nezirovog
Ni moje braće
Ni brata bratovog
Ni sina od sina nema.

O, Veliki Bože!

Zato, kad kažem Bosna –
Raspukne zemlja.
Kad kažem Bosna –
Zadrhte brda.

Kad kažem Bosna
Zaplače kamen
I negdje zacvili ranjeni pas.
Kad kažem – Drina
Krvava poteče voda.
Niz koju pluta ahmedija
Efendije Jusufa Fočaka
I kušak majke mu Rabije
Koja se sa svojom kostoboljom
Jedva doteturala do drinskog mosta
Da zadnji put progovori:
La ilaha ill’ Allah!

Kad kažem Sreberenica ja to kažem:
Srebrenica, Srebrenica, Srebrenica
Bez krila ptica
Djevojka bez oba oka,
I ništa sem jama,
I ništa sem jama
Crna,
Prepuna,
Duboka!

Avdija AVDIĆ - SRAMNA ODLIKOVANJA

Uz prodoran zvuk državne himne,
Prisjećanja na pokolj u Srebrenici
I zagrebačka orgijanja,
U kasarni “Johan Villem Friso”,
U pola dana,
Četvrtog decembra dvije hiljade i šeste,
General Karremans i njegovi vojnici
Primaju odlikovanja.

U stroju poređani
Ponosni, veseli,
Smjeli,
U svečanome i ruhu i zvuku,
Nestrpljivo čekanju svoga ministra ruku
Koja im odličja dijeli.

Prvi je general Karremans,
Kosa mu bijela, brkovi mu bijeli.
Kad odličje dobi,
Nasmiješi se i glavu podignu.
Nasmiješi se i ministar njemu.
I namignu.

A pred kasarnom: demonstranti,
Prognanici, genocida žrtve!...
I oni, s bijelim transparentima,
Stoje u stroju,
Proklinju sudbinu svoju,
Bol im se u grudima klati,
U mislima prizivaju svoje mrtve.
U kasarni teče ceremonijal,
Malo iznad srca – odlikovanja,
Malo ispod srca – fleka srama!.
Jer, Srebrenica nije šala.
Zbog nje je prije četiri godine holandska vlada pala.

Na krovu kasarne čuče dvije vrane,
Pogledi im plašljivi.
Uplašio ih je helikopter sivi,
Kojim je došao ministar Odbrane.

Odmiče vrijeme. Odmiče sumoran dan.
Kiša tiha i tuga ledena
Padaju na ramena.
Vjetar povija grane.

Umorne i zabrinute
Bosanke stoje, ćute,
Utroba im se steže.

U kasarni svečani ceremonijal,
Vojnici, ministar i general.
Muzika odliježe.

Na krovu kasarne čuče vrane.
Pred kasarnom tuga, bol i žal.

Avdija AVDIĆ - A GDJE JE TA SREBRENICA?

Nekada će pitati pitalac neki,
Radoznaloga govora i oka,
Prognanika nekog,
Il’ njegovog bližeg, il’ dalekog potomka,
Što će sanjariti svoj vatan daleki:
“A gdje je ta tvoja Srebrenica?
U zemlji kojoj?
Kraj koje rijeke?
Ima li još živih muslimana u njoj?”

A taj prognanik,
Il’ potomak njegov bliži, il’ daleki,
Reći će tad’:
“Srebrenica je od srebra grad,
Od davnina tako je zvana,
U zemlji je Bosni, kraj duboke Drine.
Ona je dolina bijelih nišana.
Ima, ima u njoj još živih muslimana.

Enes KIŠEVIĆ - HAVINO PREKLINJANJE

One noći,
kad su me njih sedmorica
silovali u logoru,
molila sam Te da iz utrobe moje
ispljuneš sjeme soja pasjeg.

Zašto me uslišio nisi Gospode,
kad ništa ti skrivila nisam?

Molila sam Te
da me bar načas lišiš
nadzora mučitelja mojih,
kako bih sama sebi
utrobu noktima iskopala

Zašto me uslišio nisi Bože moj
kad ništa ti skrivila nisam?

Okretala sam glavu od vode,
okretala glavu od kruha,
ne bi li se smrt mojim molitvama smilovala,

ali kako da se smrt smiluje meni
kad sve je u tvojim rukama Svemogući.

Molila sam one koji su me silovali,
one koji su mi Majku zaklali,
one koji su mi kuću spalili,
zaklinjala ih imenom Tvojim
da sve ću im oprostiti
ako me ubiju,
ako me na četvoro raščejreče;
nisu me uslišili Gospode,
nego su mi jabuku pružili
danonoćno opipavajući
kako napreduje njihov plod.

Onoga jutra,
kada se prvi put dijete u meni pomaklo,
molila sam Te
da se moj čovjek Alija
s bojišta ne vrati;

Nisi me uslišio Gospode,
nego si učinio
da me sprovedu do bolnice,
četiri da me doktora
za ruke i noge rastežu,
da butinama ne bih
zadavila ovo dijete
koje sam više od sunca
željela mrtvo vidjeti
ili da ono mrtvu
svoju majku ugleda.

zašto me uslišio nisi
dobri moj Bože,
kad ništa Ti,
kao ni ovo djetešce nedužno,
učinila nisam?

Daj mi snage,
Milostivi Bože moj,
podignuti ovo muško dijete,
koje nitko osim Tebe
sačuvao ne bi,
i daj mi merhameta,
djetetu ovom,
s ljudima i sa istinom
njihovom živjeti,
nesretna Te njegova
majka Hava preklinje.

Enes KIŠEVIĆ - POTOČARI

Taj dječak
među bijelim nišanima
ispruženih ruku u molitvi
je li to Bože,
(iz onog lova na ljude)
ono Tvoje dijete
s bijelim zecom u naručju?
s bijelim zecom
bijelim
bijelim
poput tih nišana bilih
što dahću
među mojim dlanovima.

Enes KIŠEVIĆ - SREBRENIČKA MAJKA

Sve da im i oprostim
za poubijanu djecu,
u snu bi me gušile
ubojica žice.

Ti možeš njima
oprostiti Bože,
no meni da l’ ćeš moći
pogledat’ u lice?

Braho ADROVIĆ - ETNIČKO ČIŠĆENJE

U besmislu smisao ne traži
Zakon džungle u bezumlju važi
Oni su rušenje i paljenje
Iz milošte zvali etničko čišćenje

Tu najprljaviju igru, to zlo i naopako
I svijet je sluđen imenov’o tako
Tu najgrozniju svinjariju na planeti
Etničkim čišćenjem zvali su prokleti

To zastiđe dvadesetog vijeka – blam
Etničkim čišćenjem nazvao je ščam
Fašizam gospodo slijepa i ništa drugo
Fašizam se s nama i sa vama rug’o

U dvadesetom vijeku nek’ vam je na znanje
Fašizam čisti ni više ni manje
Od tog otrova, od tog gada
Dvadeseti vijek umro je od smrada

Ubijanje duše, krv, pepeo i zlo
Etničko čišćenje bilo im je to
U besmislu smisao ne traži
Zakon džungle u bezumlju važi

Safet HADROVIĆ VRBIČKI - NEKA SE ZBUDE DOGAĐAJ*

U mrklom mraku Manjače,
obeščašćena Bosanka Fatima,
na koju je tokom jedne noći –
naočigled čitavog svijeta
kidisala horda četničkih zvijeri;
priziva događaj.

1.

Cijelom đovdom osjećam
I džan mi mrkli potapa mrak

I nikakav se pred očima
ne nazire nur

Ni san - dušmanin me neće
Ni toliko žuđena smrt
Budna i nijema
Čekam sabah

A ni kletva, ni molitva
Sa mojih usana

Grijeh se sebi doskočit
Toliko znam

2.

Čelom zemlju dotičem
Nečista po prvi put

Nit oči moje mogu vidjeti
Nit duša moja iznova
Blagost jutra dotaći
I to znam

S toga te – Milostivi
Fatima od Bosne
Pokorni rob Tvoj
Skrušeno moli:

Učini
Učini
Neka se jednom zbude
DOGAĐAJ!

*aluzija na Veliki događaj – Sudnji dan. vidi: Kur’an; sure El - vakiʻa.

Hamza MUSTAFA - SREBRENICA

Pred vratima grada
Zastao
Da pitam

Jesu li to sjenke
Ili su prepreke
Jesu li to ljudi
Ili su osvete
Je li se to budi
Ubijeno dijete
Jesu li stotine
Ili su hiljade
Jesu li to nade
Jesu li to mȏré
Ili su istine
Jesu li to strave
Ili su prevare
Ili su to staze
Ili su ponori
Bori li se duša
Il’ je neko kuša
Jesu li to dani
Ili su to noći
Jesu li to nožem
Izvađene oči
Pred vratima grada
Zastao
Da pitam

Zilhad KLJUČANIN - BOG I SUZE

U logor su odveli oca mog,
plakao bih, da nije govorio:
Ne plači, sine, suzu je Bog
samo za radost stvorio.

Moj otac je na Manjači
Taj mrava nije zgazio.
Suzu je Bog, sine, ne plači
samo za radost stvorio.

Nad njim sad bdije mjesečev rog.
Zvijezdom se istočnom pokrio.
Ne plači, sine, suzu je Bog
samo za radost stvorio.

I dobih cedulju od oca svog,
u njoj je pogled sakrio.
Al ne plači, sine, jer suzu je Bog
samo za radost stvorio.

Nikad mu ne vidjeh zjenu rosnu,
on suzan svijet je prezreo
ne plači, oče, cijelu je Bosnu
Bog u suzu pretvorio.

Elvedin NEZIROVIĆ - DŽENNET

One noći kada su mi rekli da je poginuo, mislila sam: poludiću.
Čupala sam kose, razmišljala da se bacim sa prozora,
da izletim pred snajper, jer šta će meni bolan život
bez mog Ahme, mislila sam.

Otkako je preselio, allahrahmetejle, shvatila sam da od
praznog kreveta nema tužnijega mjesta na svijetu.
A moj krevet još miriše na njega,
kao da je tu, skutren u te male, beznačajne
stvari iz kojih me gleda: u drveni čibuk, u četku za brijanje, u sat koji je dobio od Hepoka za dvadeset godina radnog staža.
Katkad se uhvatim kako pričam sa svim tim stvarima
što mjere vrijeme otkad ga nema.

Otkako je preselio, nikuda ne idem. Ulica je puna vojnika
a ja u svakom tražim svoga Ahmu. Kada ugledam nekog
ko mu je nalik, stegne me u prsima, pa se rasplačem
nasred čaršije. Onda ga začujem, negdje u sebi,
kako srdito grmi: ne valja to moja Bibo, šta će reć svijet,
ako ti je do plakanja – doma! pa tamo plači do mile volje.

Preselio je, evo treća godina, a ja mu stalno čujem glas.
Čujem ga na vratima, kako zastane i nakašlje se,
pa onda opet nestane u tišini stubišta.
Čujem ga noću kako, kroz pljusak poljubaca
kojima me obasipa, govori:
nisu me ubili Bibo,
Ta znaš, bona, da ja ni u džennet ne bi pošo bez tebe.

Birsena DŽANKOVIĆ - SREBRENOJ ZEMLJI

Toliki, a i sjena kida dah.
Koračamo, trčimo, bježimo
Daljinama.
A daljina smo
I nad daljinom stojimo
Poraženi.
Životarimo.
Strahom se hranimo
Zulumom branimo
I od sebe samo trgamo
Kao da nismo otrgnuti dovoljno.
I uvijek nam je
S manje da je
I sve manje od manjeg
I sve manje od manjeg.
A sjenke mramora bijelog
Na zemlji Srebrenoj niču
I pitaju
Zašto je tijelo
Umoreno.