Pjevati o zavičaju bilo je i ostalo nešto uzvišeno, kaže Enver Muratović koji gaji prijateljstva i raduje se uspjesima kolega. Vjeruje da ništa ne može zamijeniti knjigu, a da će znaveni čitalac pronaći pravu.

Razgovarao: Redžep Nurović

Nurović: Prijatelji smo, a iskustva o prijateljstvu među pjesnicima su različita. Koliko su iskrena i značajna za pjesništvo?

Enver Muratović: Prijateljstva među pjesnicima, piscima uopšte, su moguća. Naravno, ako postoji obostrana iskrenost; u suprotnom, to bude gluma, foliranje koje se, vjerovatno, završi bolno, prizemnim ogovaranjem... Nemam loša iskustva, jer svako prijateljstvo, makar sa moje strane, jeste jedan zdrav odnos prema kolegi/koleginici. Dosta je onih koje sa punim ustima, a i srcem, mogu nazvati prijateljima. Mislim da sam u književnim krugovima prepoznat kao neko ko čuva prijateljstva, i neko koga iskreno raduju uspjesi kolega pjesnika.

Nurović: Rođeni ste u sandžačkom, odnosno, crnogorskom gradiću Rožaju. Tu, ili u okolini Rožaja, rođeni su i Miroslav Đurović, Zaim Azemović, Hamdija Kalač, Ibrahim Hadžić, Safet Hadrović Vrbički... Je li to uticalo na osjećaj tvoje odgovornosti prema zanimanju pisca, i koliko su oni doprinijeli tvom pjesničkom odrastanju?

Enver Muratović: Srećom, sve pisce koje ste pomenuli – izuzimajući Miroslava Đurovića koji je rano preminuo, dakle prije mog književnog uzleta – upoznao sam i rado ih sretam u rožajskom i drugom ambijentu. Moj prvi mentor bio je rahmetli Zaim Azemović i on kod mene i danas važi za jednu književnu gromadu. Svakako da su ta poznanstva sa rožajskim piscima dragocjeno iskustvo, te su bitno uticala i na moj književni razvoj. Što se književnog uticaja tiče, mislim da sam vješto izbjegao da „ličim“ na bilo koga od njih; trudio sam se da uvijek budem svoj, da ljudi u mojim pjesmama prepoznaju mene...

Nurović: Smatram da ste, sa Saladinom Dinom Burdžovićem, perjanice mlađe generacije bošnjačkog pjesništva u Crnoj Gori. Burdžović je u Evropi, Muratović u Crnoj Gori. Koliko ovo društvo pruža pjesniku, može li iskoračiti u tokove pjesništva regiona? Drugim riječima, ko danas brine i koliko brine o pjesniku?

Enver Muratović: Hvala Vam na takvom mišljenju. Iskreno, da sam mogao, i sam bih otišao. Recimo, Burdžović, kojeg ste pomenuli, nije ništa izgubio svojim odlaskom. Naprotiv. Obogatio je književnost ovih prostora upravo djelima koja govore o našem čovjeku, izgnaniku, mahadžiru, koji negdje tamo daleko, ipak, sanja o zavičaju! Ili Refik Ličina, pjesnik, koji stvara poeziju, prevodi – u Švedskoj. Mi koji smo ostali, propatili smo svako na svoj način, prema svojoj sudbini. Koprcamo se u svojoj usamljenosti, ili nesposobnosti da se prodajom izborimo za osnovne elemente za život. Svakako, to utiče i na mogućnosti neposradnog upoznavanja sa stvarocima u regionu, no onaj ko se potrudi, može, na svu sreću, pratiti savremeno književno stvaralaštvo u Crnoj Gori, cjelokupnom ex-yu regionu i šire. Ovdje prvenstveno mislim na ono istinsko stvaralaštvo, nikako ne na književno šarlatansvo koje se plasira na društvenim mrežama.

A, što se brige za pjesnike tiče, to je svuda isto, bilo da se radi o Crnoj Gori, Srbiji ili Bosni – nikakva briga, dakle. Sve što se dešava na književnoj sceni, jeste zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, neprekidnoj borbi da se riječ uzdigne tamo gdje joj je i mjesto! Nažalost, sve više je riječi mržnje, dnevne politike, šupljih fraza i kojekakvog šljama... Pjesnička riječ zablista samo ponekad, kao nedavno Zidovi Enesa Halilovića.

Nurović: Pjesničku putanju započeli ste stihozbirkom „Za suncem zavičaja“. Uzgred rečeno, slične naslove susrećemo kod mnogih pjesnika. „Njedra puna zavičaja“, Nedžiba Vučelja, „Zavičajne rane i melemi“, Velibora Veličkovića, „Zimzelene tuge“, Rasima Ćelahmtovića... (Ni govora o tome ko je i koliko na koga uticao.) U kojoj je mjeri prisutan zavičaj kod pjesnika, koliko su svi zavičaji slični jedni drugima?

Enver Muratović: Bez imalo stida – prihvatam konstataciju da sam pjesnik zavičaja. Ne zavičajni pjesnik, već pjesnik zavičaja! Često se pomiješaju te dvije formulacije, a toliko su različite! Smeta mi kad me na poetskim večerima najave kao zavičajnog pjesnika, dakle nekog ko je, eto, prepoznat samo tu kao pjesnik, u granicama čaršije; osjećam se kao ovca u tom toru, s tom razlikom što sam crnog runa.

A pjevati o zavičaju bilo je i ostalo nešto uzvišeno; Ćamil Sijarić, taj čarobnjak riječi, ta nepresušna rijeka – proslavio se pišući o svom i našem Bihoru. I ne samo on, naravno. I Ismet Rebronja, i Safet Hadrović Vrbički, i Kemal Musić... Skoro sam se, čitajući poeziju velikog Česlava Miloša, oduševio tom njegovom snažnom pjevanju o zavičaju...
Ono što je posebna draž književnosti, jeste to da o jednom te istom zavičaju pisci mogu pisati različitim formama, iz različitih perspektiva, što samo dokazuje koliko, u stvari, zavičaj može biti inspirativan!
Dakle, moguće je biti velik a pisati o, naizgled, malim sredinama, o „malim“, našim ljudima... Samo mali pisci izbjegavaju pisati o malim sredinama i običnim ljudima!

Nurović: Nakon prve zbirke, uslijedile su knjige poezije: „Sunce u čaši“, „Uzmi i ostatak mene“, „Druga obala“ „Naopako“, kao i izbor „Iza mene“. Sagledano u cjelini, to je poezija u kojoj, gotovo iz pjesme u pjesmu, izrasta pjesnikovo sazrijevanje a, opet, s naglašenom opreznošću da se ne bježi od provjerenih zakonitosti pjesništva. Haiku poezija i soneti veoma su izraženi u vašem opusu, da li je to samo instikt pjesničkog nemira i energije, ili se na taj način bolje i lakše pjesnički iskazujete?

Enver Muratović: Istina je da mi je eksperimentisanje u poeziji uvijek bilo strano. Daleko od toga da smatram to štetnim; možda je to moja nemoć, strah da ne upadnem u zamku iz koje ne bih umio izaći. Ovako, pišući u okviru provjerenih formi, ja sam kao riba u vodi, svoj na svome!

Mnogi, na primjer, haiku formu smatraju kao nešto nebitno, kao igrariju u pjesništvu, dok je meni to bio istinski izazov: izreći u ta tri stiha, u tih sedamnaest slogova cijelu jednu mudrost, opisati događaj, ovekovječiti sliku – i sve to na tako malo prostora.

Sonet je, takođe, forma koja me neprestano privlači, izaziva, baš kao što žena savršenih proporcija privlači slikare i vajare! Ta želja da se sirovi dragi kamen pjesme izbrusi do savršenstva; potreba da se, uz prisutnost rime, stvori smisaona cjelina, ispriča priča u četrnaest stihova i – opet da se ostane nedorečen!

Danas, više pišem slobodnim stihom, ali sa oprezom da ne pobjegnem daleko od sebe, od svoje poetske prepoznatljivosti. Koliko usijevam u tome – bilo bi bezobrazno da sâm procjenjujem... Beskrajno sito vremena, nema sumnje, odvojiće žito od kukolja! Borim se da ostanem žito, dok ima i onih koji hrle da postanu kukolj. Valjda je isplativije, jadi mu ga znali...

Nurović: O vašem pjesništvu pisali su: Petar Arbutina, Pavle Goranović, Suljo Mustafić, Radoman Čečović, Razumenka Marković, Mehmed Đedović, Nenad Milosavljević, Zoran Raonić i drugi. Da li je nešto ostalo ne rečeno, a što bi ti želio da znaju čitaoci tvoje poezije, odnosno da li je dovoljno književno-kritički pročitano ovo što se piše danas?

Enver Muratović: Književna kritika je rijetka. Uglavnom se svodi na ono: ti meni – ja tebi. Rijedak je slučaj da u književnoj periodici pročitate analitički temeljitu i negativnu kritiku na neku knjigu; sve se više kritika piše u formi hvalospjeva, tako da se to i ne može nazvati istinskom književnom kritikom, već poželjnim prikazima sa obaveznim hepindom! Ozbiljna kritika uspostavlja standarde, a to nije u interesu rijaliti potrošačkog društva...

Naravno, sva ova priča nije moje kukanje nad kritičkim osvrtima na moje poetsko stvaralaštvo. Uostalom, pripadam, čini mi se, rijetkima koji nisu sujetni, posebno kad je u pitanju dobronamjerna riječ onoga koji kritikuje moje stihovanje... A bilo je i takvih, priznajem. I danas sam zahvalan onima koji nisu dali da neke moje, sirove pjesme odu takve i u štampu. U tom smislu: kamo sreće da svoju prvu knjigu Za suncem zavičaja nisam ni štampao; ona je nepopravljiva mrlja u mojoj biografiji, a sve zbog moje mladalačke ishitrenosti i neiskustva.

Pokušavajući da sa neke emotivne distance čitam eseje i prikaze na moje objavljene knjige, uviđam da su autori istih dosta dobro razotkrili moje poruke i pouke u poeziji koju pišem. Možda najbolje me je “pročitao” Radoman Čečović – vjerovatno zbog sličnih sudbina, ratnih, te gorkih porodičnih iskustava o kojima ponajviše i pjevam. Ponekad, iskreno, pomislim kako Čečović bolje i od mene zna kako, zašto i zbog čega pišem!.

Nurović: Savremeno pjesništvo čita se na razne načine, počev od elektronskih medija do knjiga, zbornika i antologija. Ustanovljavaju se i dijele razne nagrade. Koliko sve to utiče na pjesnike i šta je, i u čemu, budućnost poezije?

Enver Muratović: Još ne umijem istinski uživati u čitanju poezije sa elektronskih uređaja, iako su oni sveprisutni u našim životima. Vjerujem da ništa ne može zamijeniti knjigu, odštampanu, sa svim onim njenim čarima! Otuda i moje uvjerenje da knjiga ima budućnost, uprkos najezdi (ako to tako mogu nazvati) modernih medija koji nude čitanje knjiga sa raznoraznih ekrana.

Što se tiče poezije na Internetu, smatram da taj vid komunikacije sa čitaocima ne treba zanemariti; dobar čitalac nađe načina da dođe do dobre poezije, dok većina, nažalost, čita lošu poeziju kojekakvih piskarala koji dežuraju na društvenim mrežama čekajući ovacije za svoje žvrljotine! Sve mi se čini da taj fenomen Fejsbuk pjesnika sve više uzima maha i prostora na Internetu, što nikako ne znači da će oni naškoditi niti dobroj poeziji, niti znavenim čitaocima!

Sumnjam da umijem odgovoriti na taj dio vašega pitanja koji se odnosi na književne nagrade. Velike nagrade, opštepoznate, svakako da trebaju postojati, ako ni zbog čega drugog a ono zbog tradicije i neke satisfakcije koju nagrađeni autori imaju od istih, pa i pokazivanja istinskih vrijednosti u društvu koje šljašti od kiča i foliranta. Književne nagrade imaju smisla ako iza njih stoji sadržaj i umjetnička virtuoznost. Forma i parade nikoga nijesu učinile piscem.
Loše je što nagrade niču (evo klišea!) kao pečurke nakon ljetnjeg pljuska. Da mi oproste pečurke. Skoro gledam na jednoj društvenoj mreži kako se osoba X hvali nekom totalno nepoznatom i beznačajnom književnom nagradom, i to ni manje ni više nego za – životno djelo.

Ova teška vremena u nama i oko nas upravo trebaju poeziju, istinsku, snažnu, baš kao što trebaju i velike pjesnike... A, itekako se ima o čemu pisati.

Nurović: Čitajući neke vaše nove pjesme stekao sam utisak da ste na krilima magijskog realizma spojili sonete i haiku sentence u slojevit poetski izraz za buduću zbirku. Je li taj rukopis zrio za štampu?

Muratović: Da konstantno ne spaljujem sebe, moj poetski opus bio bi kudikamo veći! Ne patim od toga da često objavljujem knjige; više mi znači povremeno pojavljivanje u književnoj periodici... Iskreno, ne opterećujem se budućim knjigama; valja pisati i u tom pisanju unositi cijelog sebe. Sve ostalo će doći na svoje mjesto.

JESENJA

Kao u ratu, izlaziš oprezno na ulicu;
Ne, ne padaju granate! To vjetar otkida, i baca,
Zlatno lišće po tebi...

Hladno je i rado bi zavukao ruke u tople džepove -
Samo da ih imaš!
Kao u ratu, žurno koračaš i slušaš kako, kroz vazduh,
Sviraju listovi-granate...

Ne, to što čuješ, nije huka bombardera;
To vjetar novembarski juri
Između stabala drvoreda!

novembar 2016.

SJENKE SMO SREBRENIČKE

„Zemaljski su gospodari namjerili da bošnjačkog naroda - nema“
Abdulah Sidran – Zašto tone Venecija

Nikada neću uspjeti prebrojati
Koliko mezara ovdje ima...
A ima ih do horizonta tamo,
I dalje!

Ako je (a jeste!) svaki ubijeni jedno čovječanstvo,
Pa, ima li, Bože, ikoga živog
Među nama!?

Prije će biti da smo i mi
Umrli onoga jula,

A ovi što hodaju, i liče na nas,
Tek sjenke su
Srebreničke
Krvave!

KUDA TO ODE ENISA

Već dvadeset i tri godine
Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i suze;
Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi,
Jer ima ljudi urokljivih očiju i crna srca,
A pjesma o Njoj treba da bude čista
Baš kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!

Već dvadeset i tri godine
Ne umijem da odgonetnem: kuda to ode Enisa!?
A kao juče sreo sam je u povratku sa korzoa!
Ništa te noći, Bože, nije ličilo na to da je neću vidjeti ovako dugo;
Nasmijana i srećna bješe te večeri 22. juna 1993.
Kao da već sutra neće biti mejt na tabutu!

I pamtim njene ljubavi iz spomenarâ –
Sretnem te žive ljude, srećne, po čaršiji;
Drugaricama njenim, školskim, imena pamtim:
Lejla, Ema, Anka, Azra, Indira;
Volim ih sresti kao da dio Nje još traje u njima,
Vidim u njima svima Enisu samu!

A sve naredne godine hoću li čekati i pisati,
Sve dok me, jednog običnog dana, Melek smrti ne prozove, voljom Uzvišenog Gospodara?
Jer, bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste,
I platno posmrtno, moje, neko negdje tka…

Rožaje, 29/30. april 2016.

Enver Muratović, rođen je 18. marta 1978. godine u Rožajama.

Objavio zbirke poezije:

1. ZA SUNCEM ZAVIČAJA, MRZ Pljevlja, 1996;
2. SUNCE U ČAŠI (haiku), Rožaje 1997;
3. UZMI I OSTATAK MENE, MRZ Pljevlja 1998;
4. DRUGA OBALA, KOMOVI Andrijevica, 2001;
5. NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004;
6. IZA MENE (izbor iz poezije), Centar za kulturu Bihor, Petnjica, 2013.

Zastupljen je u antologiji „Bijel behar“ (poezija pjesnikâ Bošnjaka Kosova i Sandžaka), kao i u antologiji „Trešnjev cvet – jugoslovensko haiku pesništvo“, koju je, u saradnji sa Centrom za Istočnu Aziju, 2002. godine izdao beogradski Filološki fakultet. Takođe, zastupljen je i u antologiji Dušana Đurišića „Crnogorska haiku poezija“ (2014).
Objavljuje u književnoj periodici u regionu.

Živi i radi u Rožajama.

WEB: www.facebook.com/poe3ija
E-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.