Politička  blasfemija
Piše: Rifat Rastoder

Njegoš se, ovih dana, ponovo našao u žiži ovdašnje, prije svega,  političke  javnosti. Naime, uprkos činjenici da isti Predlog zakona o dopuni Zakona o državnim i drugim praznicima, kojim je trebalo 13. novembar – dan rođenja Petra II Petrovića Njegoša proglasiti novim državnim praznikom u nadležnom odboru prošlog skupštinskog saziva nije dobio podršku, novoimenovani ministar kulture, ili neko od ovlašćenih predstavnika Ministarstva ga je, na samom početku novog skupštinskog mandata, očigledno bez uobičajenih konsultacija i iole ozbiljnijeg političkog promišljanja u Vladi, nanovo procesuirao i požurio da, u odsustvu opozicije koja nastavlja sa bojkotom rada Parlamenta,  upravo na ovom predlogu uknjiži prve poene u novom mandatu. Zdušno ga je, potom, podržala i prisutna DPS-većina u nadležnom Odboru za politički sistem, pravosuđe i upravu. Međutim, taman kada je počelo likovanje što je time obesnažena prethodna negativna odluka Odbora, kako je kasnije objelodanjeno, na insistiranje koalicionog partnera - Bošnjačke stranke, Predlog zakona je povučen iz procedure.

A onda, ponovo, i ovim povodom, sve jovo-nanovo: i o „izdaji nacionalnih interesa",  i o „lošem čitanju” Njegoša od strane Bošnjaka, itd, i tome slično. Sve do, navodne,  potvrde njegoševske nevjere u „Turke i Poturice“.  Nađe se, čak i po neko od bošnjačkih javnih djelatnika da u tome pripomogne.

I, zaista, tačno je. Njegoš je živio, kada je živio. Bio je što je bio: duhovnik, pjesnik i Vladika, odnosno državnik. I stvarao je i ostavio, prije svega,  pjesničko djelo sa, koliko god kontroverzi, bar toliko ili još više poruka univerzalnih i grandioznih vrijednosti. Logično da, kao takvo, Njegoševo djelo bude i jedan od predznaka crnogorskog duhovnog, kulturološkog i nacionalnog identiteta. I niko to – čak i da hoće, a ne vjerujem i da ikome  i pada napamet – ne može uskratiti Crnogorcima ili bilo kome drugom koji drži do Njegoševog lika i djela.  
Ali, niko - takođe, nema ni pravo nametati drgima bilo čiji i bilo koji doživljaj, mišljenje ili predznak identiteta. A insistiranje na proglašenju i Njegoševog rođendana za praznik svih građana tipično multietničke i multinacionalne savremene Crne Gore nije ništa drugo do pokušaj  nametanja sopstvenog  doživljaja i uvjerenja drugima.

Ovo, prvenstveno, zbog toga što je njegoševo, koliko god grandiozno djelo, gotovo jednako, bar sa stanovišta savremenih pozitivnih civilizacijskih standarda, i kontroverzno, te je, kao takvo, i dan-danas i inspiracija poklonicima raznoraznih iracionalnih i retrogradnih ideja i stremljenja.

 
U najmnju ruku, svojevrsna je uvreda, tvrditi da muslimani ili bilo ko od slobodnomislećih „neznaju čitati“, ili „ne razumiju“ poruke, koje se posredstvom školskih lekcija, emisija, medija, kao i ne baš tako rijetkim  protestnim ili slavljeničkim izlivima narodne ili političke volje, maltene, svakodnevno aktuelizuju, poput:
„Sve je pošlo đavoljijem tragom, zaudara zemlja Muhamedom”; “Udri vraga, ne ostav mu traga”; “da trijebimo gubu iz torine”?;  “da čistimo zemlju od nekrsti”?; “udri dokle mahat možeš, a ne žali ništa na svijetu!; “No lomite munar i džamiju, pa badnjake srpske nalagajte”…

Da se i ne govori o „nerazumijevanju” i, čak, negiranju detaljno opisane „istrage poturica”, koju Njegoš, između ostalog,  opisuje ovako:
„Kuće turske ognjem izgorijesmo,
 da se ne zna ni stana ni traga
 od nevjerna domaćega vraga.
 Iz Cetinja u Đeklić pođosmo.
 Ćeklićki se razbježaše Turci
 malo koga od njih posjekosmo
 a njihove kuće popalismo;
 od mečeta i turske džamije
 napravismo prokletu gomilu,
 neka stoji za uklin narodu”, itd.

Još uvredljivije ili, tačnije – tragičnije je to, što još niko od odgovornih i pozvanih predstavnika Vlade i, uopšte, aktera savremene političke scene i ne pokušava ponuditi rješenje – kako bar osnovcima pomoći da na odgovarajući način razumiju ovo obavezno nastavno štivo. Umjesto toga, nudi im se obaveza da ga, u prazničnom raspoloženju, dodatno pritvrde.

Istina – Crna Gora u kojoj, i o kojoj Njegoš pjeva, jeste bila zemlja samo jednog naroda, okružena Osmanlijskim  carstvom. I u toj i takvoj Crnoj Gori Njegoš je, uz bezbroj blistavih pjesničkih i filozofskih poruka, možda i mogao – drugo je pitanje da li je to bilo i prilično geniju takvog nivoa –čak i tako  klicati. Ali, zar uopšte treba podsjećati - savremena Crna Gora, ipak, nije Crna Gora iz Njegoševog vremena.
 
Savremena Crna Gora je, što kaže naš istaknuti publicista i književnik, Andrej Nikolaidis, srećom, nešto sasvim drugo. Tipično multivjerska, multietnička i multinacionalna. I formalno pravno utemeljena kao država svih njenih građana i državljana, bez obzira na  porijeklo,  vjeru ili naciju, a koji su je, inače, čak i nakon više faktičkih nestanka „Njegoševe Crne Gore”, u više navrata tek zajedno obnavljali. Kruna tog i takvog zajedništva, svakako,  je  njena posljednja referendumska obnova, 21. maja 2006. godine. I niko, koliko ja znam, a znam dosta i iz neposrednog iskustva,  muslimane u tim periodima nije, posebno, branio. Ako smo se i kada smo se god branili, bar tokom čitavog minulog vijeka branili smo i Crnu Goru i međusobno, u najmanju ruku, bar obostrano jednako.

Ako ništa drugo, a ono zbog svega toga, bilo je realno očekivati da, bar savremena Crna Gora ima više sluha i za drugačiji doživljaj i mišljenje, kao i za drugačiju - kritičku vizuru i  valorizaciju sličnih djela i nasljeđa.

Na žalost, stvarnost je, očigledno, još uvijek drugačija. Malo, malo, pa se cjelokupno zajedništvo zaboravlja, a sva vrednija zajednička djela žele prisvojiti ili, pak, nametnuti neki od jednostranih tradicionalnih znamenja. Što je najgore, u svim delikatnijim situacijama, i za sve i svašta, muslimanima se pokušava nametnuti novo breme nepostojeće istorijske krivice. I teško da će se još za dugo išta promijeniti sa politikom i političarima, koji nemaju kapaciteta da bar sebe, ako i nijesu kadri drugoga,  sačuvaju čak i od klasične blasfemije, kakva je i nepromišljena ili, bar nedovoljno pripremljena, upotreba Njegoša u dnevno-političke svrhe.

Jer, ne znam kako, osim klasičnom blasfemijom, nazvati tipično  dnevno-političku ili nacional-romantičarsku upotrebu Njegoševog rođendana, odnosno imena. Tim prije što najviše državno priznanje za književnost već  nosi Njegoševo ime. Na stranu, dileme – kada bi se, kojim slučajem i prihvatio pomenuti Predlog,  šta bi onda sa rođendanima ostalih znamenitih Petrovića, nadasve, Crnojevića, Voislavljevića, Balšića, itd, da i ne pominjemo  ličnosti iz dalje i bliže istorije ostalih naroda koji čine savremeno društveno i državotvorno biće Crne Gore. Ne daj bože da jednog dana nešto slično padne na pamet i nekom od savremenih “knjaževa” ili njihovih obožavaolaca. Gdje bi nam bio kraj sa državnim praznicima.

O kakvoj to onda otvorenosti za dijalog i, nadasve, o kakvom dijalogu priča novoimenovani ministar?                   

Podgorica, 5.januara 2017.