Kad uhvatimo trun vremena da iz bijelog svijeta dolepršamo na koji dan do svog Godijeva, sretne nas onakvo kakvo smo i ostavili – napušteno i zapušteno. Zapravo još zapuštenije no kad smo bili zadnji put.
Šta nam razvedri oči: nova škola ukraj sela, stotinjak metara zapadno od – poizdalje gledano slične kakvoj tromoj gusjenici – stare, potamnjele školske zgrade od kamena kojoj su zidovi zbog nestabilnog tla opasno napukli da je morala biti hitno iseljena. Nova škola na brijegu pri samoj granici sa susjednim Ivanjem, utoliko više dolazi do izražaja kako nekad prilično živ seoski trg između nje i stare zamire, sivi i propada.
Ugodno je oku i kad se na nešto nižem, ali seoskom prilazu bližem, brijegu ukaže ne davno podignuta džamija besprijekorno izvedene munare sa bijelom fasadnom ciglom, munare uz čiji visoki vrh pro ljeta pršti od lastavica, i pri džamiji upravo završena gasalhana koja, doskoro siva i odbojna, sada tako lijepo izgleda da nimalo nijesmo «od raskide» u njoj se zadnji put okupati. Prijatno nas iznenadi nicanje nove kuće u nekom od još neugašenih zaselaka ili dobar vrt, uređen voćnjak te novozasađen malinjak nekog od domaćina koji se, uprkos svemu, ne prepuštaju opštoj današnjoj depresiji.
A da se nešto događa u Donjem Bihoru, ne zimi već ni ljeti, za razliku od Gornjeg – ne događa se. Bihorsko kulturno ljeto bez rezerve bi se moglo nazvati gornjobihorskim da nije izlaska na vodu Dobraču i do rodne kuće Ćamila Sijarića u Šipovicama.
Izašlo se i ove godine. Iako je put, i dalje makadamski, poprilično razlokan, izdere do gore dobra kolona automobila, a sjati se i poneko iz okolnih sela, pješke ili na konju.
Uz čuvenu, i u ljetnjim mjesecima šumnu česmu, vodu uz koju vam se ne pije ni sok ni pivo, ovom prilikom je pročitano prisjećanje (nažalost odsutnog) Ćamilovog savremenika Sretena Perovića na poznatog našeg klasika pisane riječi, živo i veoma šarmantno svjedočanstvo koje nam je približilo lik Ćamila Sijarića ne samo kao pisca no i živa čovjeka koji voli provod i druženje pa ima, ako hoćete, i slabost prema ženskoj ljepoti. A onda je o Ćamilovom liku i djelu govorio i znameniti bosanskohercegovački pjesnik Hađžem Hajdarević, govorio znalački ali poetično i tako prirodno, jednim stilom jasnim i prijemčivim i samom jednostavnome čovjeku gorštaku, stočaru.
Srdačnom dočeku od strane malobrojnih mještana gotovo sasvim napuštenih Šipovica, prvenstveno najbližih Ćamilovih srodnika, njihovoj čašici bistre rakije, domaćim specijalitetima i kafi nemamo šta prigovoriti, ali poetski nastup grupe starijih, afirmisanih pjesnika i onih mlađih, pa i početnika, pred rodnom kućom Ćamilovom bio je kvalitativno vrlo neujednačen. Bilo je tu stiha i nestiha, ozbiljne, duboke misli a bogme i prenaglašenog pâtosa i nekog izliva patetike, te mislimo da bi, ako se želi održati raniji nivo, valjalo ubuduće malo procijediti imena koja će nastupiti pod Ćamilovim pendžerom.
Safet Sijarić
